Radnička fronta je izdala radništvo, svoje članove i ideje socijalizma

“Radnička” Fronta se je nedavno priključila koaliciji imena Koalicija Za bolju Hrvatsku koju čine kapitalističke i antiradničke stranka kao što su SDP, Fokus, IDS, PGS, Reformisti, Centar, Stranka s imenom i prezimenom, Glas te HSS.

Suradnja stranke RF sa strankama koje predstavljaju kapitalističke interese, koji se po definiciji suprotstavljaju interesima radničke klase, nije iznenađujuća.

Stranka RF i ostale socijaldemokratske stranke, koje se pretvaraju da zauzimaju interes radničke klase, su uistinu njeni prvi i najčešći izdajnici. Koalicija RF i takvih stranaka (konkretno SDP-a) je znak njene izdaje radničke klase, te je prikaz njene preobrazbe u još i jednu buržujsku stranku crvene boje.

Takve koalicije će često opravdavati svoje postojanje idejom “borbe protiv većega zla” (u ovome slučaju to je famozni HDZ), no time samo ojačavaju kapitalistički sustav koji je centralni problem iz kojega se rađaju stranke koje predstavljaju to “veće zlo”. Konformističkom suradnjom radničke klase i kapitalističkih stranaka gasi se klasna svijest te se stvara tradicija kompromisa, umjesto konkretnog programa protiv kapitalizma, prihvaćamo neke sitne povlastice, koje nam kapitalisti mogu oduzeti tijekom bilo koje od periodičnih kriza koje sam sustav stvara.

Stranka “Možemo” je savršeno prikazala tu praznu vreću darova koju socijaldemokrati i “zeleni” donose. Prisjetimo se samo obećanja gradonačelnika grada Zagreba, Tomislava Tomaševića, o zatvaranju odlagališta smeća Jakuševac, koje se nije ispunilo, te grad Zagreb i dalje smrdi po vlastitom smeću. Korisno je spomenuti i propala obećanja o trudu za suzbijanje globalnog zatopljenja i sve vezano za sigurnost i kvalitetu rada radnika gradske čistoće.

Kako bi ilustrirali i povijesnu predvidljivost neuspjeha spomenutih izdajničkih koalicija, samo se moramo osvrnuti na jednu od najpoznatijih izdaja u povijesti radničkih pokreta; izdaja njemačke revolucije, koju su počinili njemački socijaldemokrati u suradnji s proto-fašistima kako bi se osigurala sigurnost njemačkog kapitala. Posljedice te izdaje se olako mogu proširiti na cijeli tok 20. stoljeća.

Što je nama radnicima bitno primijetiti je uzorak ponašanja takvih stranaka. U kontekstu prethodnog paragrafa, i pregledom povijesti socijaldemokratskih stranaka i kompromisa koje one dogovore između radničke i kapitalističke klase, jedan uzorak postaje očit. Trenutci kada te stranke izdaju radnike, su
isti trenutci kada postoji najveća prijetnja kapitalističkom sustavu. Ostatak svoga vremena, te stranke gase klasnu svijest kompromisima i obećanjem eventualne promijene, no kada ta promjena postane realistična, socijaldemokrati se tada najčvršće bore protiv nje. U cjelini, one, pod krinkom pomoći radničkoj klasi, njoj zapravo stoje kao prepreka u trajnoj borbi za slobodom protiv kapitalističke opresije.

Moguća koalicija RF i SDP služi točno toj svrsi gašenja klasne svijesti kroz kompromise i obećanjem da su oni “manje zlo od HDZ-a”. Dublje ispitivanje klasnih interesa tih stranaka, dolazimo do istog rezultata. Radnici će raditi u sve gorim i gorim uvjetima, sa sve manjom i manjom kompenzacijom,
dok će kapitalistička klasa punit svoje džepove u nedogled.

Cilj stranke koja se iskreno i punim srcem zalaže za radnička prava nije prazno dobivanje parlamentarnih sjedala kojima će se izglasati minimalna pomoć radnom narodu, nego dostizanje klasne svijesti, parlamentarna sjedala jedino služe kao šira platforma tog programa. Taj program odbacuje oslanjanje na kompromis i suradnju s kapitalističkom klasom kao centralnu metodu borbe za radnička prava, štoviše, njime se zalažemo za potpunu emancipaciju rada od eksploatacije i ugnjetavanja koje nam nadmeću kapitalisti. I, najbitnije, taj program, i cijela revolucionarna radnička stranka koja ga provodi, se najstrože oslanja na radničku klasu, na osviještenu masu radnika koji ne žele biti robovi sustavu koji ih tlači i izrabljuje. Približavanje socijaldemokratskim strankama, stranka RF nam je dala do znanja da se ne drži nikakvog takvog programa.

Povijest nam je dala nekoliko primjera uspješne taktike, gdje stranke koje se imenom zagovaraju za radnička prava, dospijevaju do konkretnih uspjeha, političke moći i promijene materijalnih uvjeta. Najpoznatija ali ne i jedina je Boljševička partija, s Lenjinom na čelu, koji je u više navrata tvrdo osuđivao i borio se protiv zablude i distorzije koju vode socijaldemokratske i ostale buržujske stranke. Želimo li mi kao radni narod, jednoga dana živjeti punom slobodom i zaslugama rada koji provodimo, bez kapitalističkog tlačenja, moramo učiti od povijesti i onih koji su bili i radili prije nas.

Stoga, jedina lijeva, radnička i istinski socijalistička stranka koja nikada nije bila, niti će biti izdajnička je Socijalistička radnička partija Hrvatske.