Živio 8. mart – Međunarodni dan žena

Živio 8.mart – Međunarodni dan žena

Povodom Međunarodnog dana žena umjesto prigodničarskog, komercijalnog i predizbornog dijeljenja cvijeća ” ljepšem spolu” trebamo se prisjetiti borbe za ravnopravnost žena, ali i zapitati se koliko je ona stvarno ostvarena u današnjem društvu i što napraviti da se ona postigne.

U kapitalističkom sustavu izrabljivanja radnica i radnika te ostvarivanja profita na uštrb tuđeg rada promjene mogu biti samo pojedinačne, trenutne ili kozmetičke.

U nastavku prenosimo tekst naše drugarice L.M.

Osvrt na prošlost, današnjicu, ali i budućnost za žene

Jesu li žene zaista ravnopravne u društvu? Što znači izjednačavanje žena s muškarcima u svakodnevnom životu? Što možemo učiniti kao društvo da svi budu jednaki? Ovo su pitanja koja bi svaki pojedinac u svijetu trebao preispitivati jer smo ravnopravnost žena postigli na papiru, ali u praksi nažalost i nismo. Moramo podići svijest o problemu nejednakosti kako bi došlo do promjena. Mržnja prema ženama sjedi duboko u društvu. Počevši od prevlasti muškaraca, silovanja, seksualnog uznemiravanja, nižih plaća, neprimjerenih komentara, prijetnji, oduzimanja prava, zabrana i drugih problema. Svi ovi navedeni primjeri nešto su što se događa svakog dana ženama širom svijeta. Trenutno na planeti Zemlji živi 3,9 milijardi žena koje se bore s raznim nedaćama koje im donosi život, ali one nisu nikada odustale, niti će. Velik broj žena nam je motivacija da u svakom kutku svijeta treba prenijeti poruku punu podrške, razumijevanja, ljubavi, ali i pomoći. Ova borba traje tisućama godina, ali tek u dvadesetom stoljeću su žene postale glasne, problem preuzele u svoje ruke i započele borbu koja nikad neće utihnuti. Prva država u kojoj su žene ostvarile pravo glasa, ravnopravnost ženskog spola s muškim spolom, humane uvjete rada i veću plaću bio je Novi Zeland. Jedne lijepe srijede, odnosno devetnaestog rujna davne 1893. godine. Ova divna zemlja je prva zakoračila u novi, bolji i pravedniji svijet za sve žene, ali i ljude. Pravi primjer i dokaz ostatku svijeta da je moguće napraviti promjene ako si voljan za bolje sutra. Trebamo biti zahvalni Novom Zelandu što nam je proširio vidike i pomogao da krenemo u prihvaćanje žena u društvu. Ovu državu su slijedili svi koji su željeli pravdu i jednakost. Tako je i Hrvatska to učinila u sastavu bivše države Federativne Narodne Republike Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Dana 11. kolovoza 1945. godine žene su na ovim prostorima postigle na papiru svoja prava.

To je bio velik korak prema ravnopravnosti žena, ali kako je ipak do toga još dalek put. Papir i praksa su u društvu dva različita pojma koja se izuzetno razlikuju i samim time uviđamo razlike svakoga sata, dana, tjedna, mjeseca, godina pa čak i desetljeća.Kao dokaz tomu, osvrt na današnjicu, kada stotinjak godina nakon što su žene izborile pravo glasa i dalje trpe posljedice patrijarhalnog društva koje je toliko duboko ukorijenjeno u svaku poru društva da se čak i u slučajevima seksualnog zlostavljanja prvo preispituje vjerodostojnost žrtve, a ne krivac. Spletom okolnosti koje su nas zadesile u ovoj godini, siječnju 2021. godine svjedočenjem mlade glumice o silovanju u školi glume je uzburkalo cijelu regiju na ovim prostorima, ali i šire. Iako slučaj nije direktno iz naše zemlje, dobio je veliku moć i snagu kako bi žene ”izašle iz ormara” i progovorile o svojim iskustvima. Ovaj događaj je nadahnuo mnoge da se zauzmu za sebe nakon toliko dana ili godina. Stvarno nije važno kada se zlo dogodilo jer zločini nikada ne zastarijevaju. To je zločin nad čovjekom i kazne bi trebale biti mnogo strože. Snažna žena Milena Radulović je pokrenula akciju Nisi sama jer doista sve djevojčice, djevojke, žene, majke, bake niste same, niti ćete biti same. Dok god je žena na Zemlji moramo pomagati jedna drugoj i stati na stranu nas jer ako mi žene nećemo onda nitko drugi neće. Došlo je do mnogih prijava žrtava seksualnog zlostavljanja, nasilja, uznemiravanja, silovanja i svakog zločina nad ženskim spolom. Prijave su podnesene u policiji, javnosti u medijima, u društvu, zajednici i svim državnim službama. Žrtvu ne smije nitko stigmatizirati jer žrtva je već dovoljno toga prošlo da bismo joj još mi kao društvo ili zajednica dali još veći teret. Ako se postavimo prema slučaju da nije važan ili ga u startu otpišemo kao laž, time smo stali na stranu zlostavljača i počinili zločin. Ljudi koji ne vjeruju svjedočenjima žena ili muškaraca o ovakvim teškim stvarima trebaju se sramiti. To nisu ljudi jer nemaju srca, suosjećanja, ali prije svega ljudskosti da budeš human kao čovjek prema čovjeku. Nažalost nisu žene jedine koje proživljavaju traumatična iskustva, teški slučajevi poput silovanja se događaju i muškarcima. Zato treba biti uvijek otvoren za svaku temu razgovora kako bi možda nekom pomogli i bili rame za plakanje. Važno je razumjeti činjenicu da žrtvama nije lako i zato treba dati vremena i privatnog prostora da se odluče na idući korak. Mi ne možemo nikoga natjerati da prijavi slučaj jer se često žene susreću s osuđivanjem koje je nametnulo naše društvo.

Žalosno je što toliko ljudi koristi društvene platforme kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo sa svojim životom, te odluče komentirati žrtvu zločina kao da je ona kriva za zlo koje ju je zadesilo. Taj pojam je poznat kao ,,victim blaming”, a njega uočavamo svakodnevno. Ružne uvrede i riječi nećete vidjeti samo na nekom portalu u komentarima, susrest će te ih u razgovorima kolega, obitelji, prijatelja. Vrijeđanje, ponižavanje, odbacivanje žrtve je nešto što se događa svakoj hrabroj ženi koja neće da šuti. Dijelimo isti zrak s ljudima koji i dalje smatraju da su muškarci superiorniji od žena. Gledaju ih kao slabiji spol što je čista neistina i bezobrazluk koji je ukorijenjen u patrijarhalnom sistemu država. Kako bismo eliminirali diskriminaciju žena u društvu potrebno je razumjeti problem patrijarhalnog društva. On se manifestira kroz učenje djevojčica da moraju biti divne supruge, roditi djecu, biti poslušne, šutjeti o nepravdi, trpjeti nasilje, biti vjernice i drugo. Velik utjecaj ima obrazovanje i sam predmet vjeronauk gdje se može stvoriti pogrešna slika o tome što treba učiniti u životu i koje ciljeve treba slijediti. Same djevojčice trebaju odlučiti bez ičijeg utjecaja koji su im ciljevi u životu i kako će ih ostvariti. Nitko nema pravo da se miješa u njihove odluke i snove. Svi sanjarimo, ali i ostvarujemo naše želje i ideale. Zato budite podrška curicama od najranije dobi kako bi postale jake i samostalne žene. Ako su muškarci slobodni, zašto i ženski spol ne bi mogao biti slobodan i činiti sve što god žele? Ovo nisu jedini problemi s kojima se susrećemo svakog dana. O ovome bi se dalo mnogo govoriti, ali zato treba slušati sve one koje imaju nešto za reći, svoja iskustva, bol, patnju, tugu, misli… Svi mi bi trebali biti feministi jer tako dajemo podršku svakom spolu, bez obzira na privatna uvjerenja, jer svi mi smo jednaki i uvijek ćemo biti. Borimo se za feminizam, odnosno ravnopravnost spolova jer nema ništa od riječi već u djelima koja možemo iskazati svakog dana.

Živimo u 21. stoljeću, ostavite se srednjovjekovnih uvjerenja i koračajte u budućnost, jedino prihvaćanjem svakog člana u društvu možemo postati bolji ljudi. Do tog trenutka ćemo biti na istom mjestu cijelo vrijeme. Svi se rađamo i umiremo u jednom trenutku naših života. Nemojte dozvoliti lošim ljudima da vas nauče mržnji. Širite ravnopravnost među ljudima, mir, prijateljstvo, ljubav, hrabrost, posvećenost. Dok god je ljudske civilizacije na planeti bit će različitosti i svi moramo to naučiti prihvatiti i krenuti u nove pobjede za sve nas, a posebno za žene. Još je dalek put do stvarne ravnopravnosti za žene! U ovim danima 2021. godine i dalje živimo sa strahom hoćemo li po mraku sigurno doći kući, kako bi se zaštitile od zlostavljača moramo biti pristojne jer se bojimo radi ugroze vlastitog života, hoće li nas netko ubiti zbog naših stavova i hrabrosti? Sve su to pitanja na koje i dalje nemamo odgovor. Zašto dopuštamo da su žene same?

Živjela ravnopravnost, borite se do posljednjeg daha za sebe i za druge! Živio osmi mart!

L.M.