Revolucionarna organizacija – izgradnja i izazovi

Kada razmišljamo o revolucionarnoj organizaciji prvo što nam potencijalno može pasti na pamet je cilj koji proizlazi iz samog pridjeva organizacije-revolucija. Međutim, svjesni kompleksnosti ove teme kao i ponukani iskustvima minulih vremena, nužno je dijalektički analizirati realne uvjete u kojima se nalazimo, te jednako tako i mogućnostima koje nisu uvijek neograničene. Netko će citirati legendarnog revolucionara Che Guevaru „Budimo realni, tražimo nemoguće“, no uz motivirajuće parole, moramo ukazati na neke pojmove i prepreke na koje nailazimo. Često se pojmu revolucije i organizacije koja rukovodi istom dodaje romantičan prizvuk i ikonografija. Neovisno dali se radi o naoružanoj skupini s crvenom zastavom u džungli ili o prosvjednicima u gradovima koji uzdignutih šaka i marama prekrivenih lica demonstriraju. Nećemo se ogriješiti u istinu ako kažemo da je za samo organiziranje potrebno mnogo više od smjelosti u borbi kao i snage da se istraje u istoj. Radnički pokret je često trpio snažne udarce zbog nedovoljne organiziranosti a onda i nedosljednosti koja je rezultirala nekad kontrarevolucijom i iz vlastitih redova. Organizacija koja si je uzela za cilj „borbu za socijalizam“ mora biti svjesna izazova i mogućih neuspjeha koji se neminovno pojavljuju . Fokusirat ćemo se na politički rad u današnjim uvjetima. Okruženi liberalnom propagandom, doista nije jednostavno osnovati i omasoviti organizaciju s ciljem korjenitih društvenih promjena. Razloge tome možemo potražiti u permanentnom medijskom bombardiranju o brzim rješenjima kao i populističkim tendencijama koje, to je važno istaknuti, ne mijenjaju odnosno ne ugrožavaju samu prirodu kapitalističkog ekonomskog poretka. Drugim riječima, nude se rješenja ali samo po pravilima igre buržoazije s jasno postavljenim mogućnostima i ograničenjima.Povijest radničkog pokreta nas uči da je „kapital“ spreman na privremene ustupke proletarijatu ako prijeti ugroza od organiziranja i masovnijeg utjecaja među radničkom klasom. Zaoštravanje klasne borbe je neminovan proces koji se dešava konstantno u raznim dijelovima svijeta ovisno o fazi u kojoj se trenutačno nalazi.

Nerijetko se postavlja pitanje o masovnosti organizacije i snazi iste; Snaga i masovnost mogu biti i uteg oko „vrata organizacije“ ukoliko ne postoji dovoljna izgrađenost pripadnika, koju je najbolje opisao Lenjin kao „bolje manje ali učinkovito“. Trenutni uspjesi i masovni zanos mogu i u kraćem roku završiti fijaskom, a mogu i potrajati neko vrijeme ako je euforija dovoljno jaka, međutim, nedostatak jasnog cilja, obrazovanja i dosljednost, kao i karijeristički snovi neminovno vode u sunovrat. Pri spominjanju obrazovanja u prošloj rečenici je nužno napomenuti da se ne radi o znanstvenim titulama koje elitistički trebaju upozoravati druge o superiornosti individue naspram kolektiva. Marksističko-lenjinistička organizacija u političkoj naobrazbi vidi izgradnju kadrova koji shvaćaju dijalektički materijalizam i koji će naučiti koristiti teorije, taktike i iskustva koji proizlaze iz teoretskog dijela i primijeniti ih u datim okolnostima. Tu leži ključna razlika između učinkovite organizacije i raznoraznih oštrih kritičara društvenih nepravdi koji u datom momentu mogu svojom pojavom i akcijama privući dio masa te ih prisvojiti kao svoju političku snagu ali dugoročnije gledajući niti ne mogu imati većih rezultata jer splašnjavanjem euforije a i zasićenjem nekog ili nekih lica završe na „smetlištu historije“ .

Liberali svoju propagandu usmjeravaju na političku pasivizaciju masa. Individuum i želja za zadovoljavanjem prekomjernih osobnih materijalnih potreba, pa i na štetu neke druge osobe (radnika), smatra se slobodom dok se smisao za zajednicu i društvena odgovornost prezentira kao nepotrebna ostavština iz prošlih vremena. Sveta krava je poduzetnik koji je nosioc društva i čije je vlasništvo nedodirljivo pravo, bez obzira na to što vrijednost stvara radnik koju poduzetnik doslovno otima istom. Hrvatska kao periferna polukolonija ima dodatan kompleks od razvijenijih zapadnoeuropskih ekonomija i civilnih društava te mediji koji slove kao „lijevo-liberalni“ , dosljedno rade na jačanju tog kompleksa i teoriji o nemogućnosti razvitka zbog „mentaliteta, lijenosti i sklonosti zabušavanju“ i ustvari, slavenskoj inferiornosti naroda, dakako u odnosu na napredne zapadne zemlje. Miješanje samog značenja socijalizma sa skandinavskim modelom socijalnijih država u odnosu na navodno „nikad do kraja zaživljenom slobodnom tržištu“ unosi dodatnu pomutnju. Periferni polukolonijalni položaj naše zemlje s vječitom kompradorskom politikom niti ne dopušta jači razvoj, već trajnu stagnaciju i odljev inteligencije i radne snage. Sva bijeda i dvoličnost unije kapitala u kojoj se i RH nalazi, vidljiva je i sada za vrijeme koronakrize, gdje moćnije zemlje i briselski birokrati na osnovu političke pristranosti diktiraju koje cjepivo će se koristiti , dok je dugogodišnje zanemarivanje zdravstva kao općedruštvenog interesa rezultiralo otimačinom zdravstvenog materijala i potpunim kolapsom na početku pandemije. Desničari će sve zlo vidjeti u istočnim susjednim zemljama i nepodobnim elementima u društvu (najčešće Srbi, komunisti LGTB zajednica). Onaj tko ne poznaje samu prirodu kapitala, niti ne može razumjeti besmislenost i reakcionarnost koju propagiraju i time obmanjuju narod.

U cijeloj složenoj situaciji, pred revolucionarnom organizacijom stoje zahtjevni zadaci i izazovi, jer istovremeno vodi borbu na polju raskrinkavanja lažnih saveznika radničke klase i osvještavanju proletarijata kao i protiv reakcionarnih elemenata u društvu. Tu borbu mogu voditi samo politički školovani kadrovi koji će bez elitističkih mušica i salonske komocije znati privući kako radnike iz tvorničkog pogona, trgovce u hipermarketu, inteligenciju, tako i zemljoradnike iz ruralnih krajeva te ih ohrabriti u njihovom političkom educiranju i organiziranju. Kontrarevolucija 90-tih na području uglavnom istočne Europe, doprinijela je privremenom trijumfu kapitala nad radom. Mnogi stručnjaci na poljima historiografije kao i društvenih znanosti likuju nad propašću socijalizma kao zastarjelog i potrošenog modela. Svjesna tereta i prepreka nastalih kao rezultat kontrarevolucije, revolucionarna organizacija mora znati argumentirano odgovoriti. Nostalgija i romantika česte su emocije koje su, iako prirodne, nekada i neprijatelj rada i linije organizacije. Evociranje događaja iz povijesti radničke borbe ne smije biti dio folklorne nostalgije već podsjetnik na herojske podvige i gigantske uspjehe drugarica i drugova. Ta iskustva se mogu uzeti kao nadahnuće ili učenje o taktici za neka buduća vremena.

Princip proleterskog internacionalizma također ne smije biti zanemaren. Stoga je povezivanje s organizacijama na međunarodnom planu, razmjena iskustva političkog organiziranja i borbe kao i neprekidno razvijanje prijateljskih odnosa sa srodnim partijama i organizacijama manifestiranje zajedničke borbe radničke klase. Prirodno je da se revolucionarne organizacije iz susjednih zemalja intenzivno razmjenjuju i pomažu jer su često vezane i historijski i ekonomski. Ne postoji „hrvatski, njemački ili srpski socijalizam“, već postoje nijanse i razlike u uvjetima u kojima se vodi borba, međutim, cilj je isti – pobjeda nad kapitalizmom i izgradnja socijalizma kojim čovječanstvo nastavlja koračati do besklasnog društva. Revolucionarna organizacija stoga mora proći proces učenja, svijesti o izuzetnosti od drugih građanskih političkih opcija, razvijanju istinskih drugarskih odnosa koji razvijaju duh kritike i samokritike, predanosti i identifikaciji s organizacijom, besprijekornosti članova u dnevnom životu koji moraju poslužiti kao neokaljani primjer proletarijatu. Jaka partija je garancija istinske snage radničke klase, a revolucionarna omladina i stariji kadrovi uzajamnim poštovanjem moraju funkcionirati lišeni stereotipa serviranih od strane liberala i buržoazije. Partija i omladina moraju odstraniti sve elemente diskriminacije iz svojih redova pa tako i dobne, koja je nažalost često prisutna i na lijevom političkom spektru. Razumijevanje i poštovanje između mlađih i starijih članova stvara zajedništvo u borbi koju vodi organizacija. Revolucionarna omladina s prirodnim mladenačkim žarom mora pratiti i analizirati rad partije te ukazati na nepravilnosti ili na osnovane sumnje na negativne trendove starijih članova partije ukoliko ih prepoznaju. Starijim članovima partije je dužnost svojim iskustvom i znanjem pomoći teorijskom učenju i razvitku omladine kao „sjemenu budućeg društva“ ali i ukazati na opasnosti u koje se pojavljuju zbog neopreznog ponašanja i nepromišljenosti. Odnos revolucionarne omladine i partije je u suštini simbioza koja mora rezultirati dosljednim kadrovima.

Monopol nad revolucionarnim promjenama ne možemo pripisati nijednoj od organizacija koje djeluju pod socijalističkim imenom. Zaoštravanjem klasnih suprotnosti i razvitkom revolucionarne situacije bit će potrebna organizacija u kojoj će se naći svi oni koji se bore za socijalizam. Jedino takva organizacija će moći voditi uspješnu borbu!

Dosljedno za socijalizam – Mladi socijalisti

Foto:Vladimir Vasilyevich Lebedev