Prvi zabilježeni štrajk u povijesti

Prvi zabilježeni štrajk u povijesti

Na jučerašnji dan (14.11.), 1152. godine prije nove ere, u Egiptu je izbio prvi zabilježeni štrajk u povijesti čovječanstva. Radnici Ramzesa III., nakon 18 dana bez plaće, odlučili su obustaviti svoj rad i zamijeniti ga prosvjedom koji je iz posve materijalnih zahtjeva prerastao u pobunu protiv samog društva.

Pozadina:

Ramzes III. smatra se, ponajprije zbog velikih vojnih pobjeda, kao zadnji veliki faraon razdoblja Novog kraljevstva. Došao je na prijestolje s puno mlade ambicije, ali i želje da očuva egipatske tradicije i maat – egipatska filozofija reda i harmonije. Kao faraon, uvijek je imao želju emulirati velikog Ramzesa II., što je pokušavao raskošnim gozbama i vojnim osvajanjima.

Već od samog početka njegove vladavine na prostor Egipta nadirali su mnogi strani narodi, koje je Ramzes III. većinom uspješno odbijao. No, najveći prodor bio je od strane takozvanih Naroda s mora, tajnovitih pomorskih napadača koji su u to vrijeme harali Mediteranom.

Ramzes III. je, vidjevši veliku prijetnju u njima, započeo veliku kampanju novačenja diljem kraljevstva. U svim dijelovima zemlje, osiromašeni niži slojevi odvučeni su na deltu Nila kako bi se borili za faraonovu riznicu. Zbog Ramzesovih nadahnutih taktika, Narodi s mora odbijeni su te je riznica spašena.

Ipak, ogromni ljudski gubici pretrpljeni od ovog prodora uzrokovali su gospodarske probleme koji će ga pratiti do kraja vladavine. U Egiptu je sada bilo premalo graditelja, ratara, trgovaca i drugih da gospodarstvo nastavi normalno funkcionirati. Uz to, Ramzes III., umjesto da je smanjio potrošnju u određenim dijelovima zemlje i vodio brigu o najsiromašnijima, se odlučio uputiti na raskošno putovanje svojim kraljevstvom, koje je dodatno ispraznilo riznicu.

U pokušaju obnove bogatstva Egipta, kasnije se i zaputio u vojna osvajanja, no zbog korumpirane administracije i prije spomenutog gubitka radne snage, ova osvajanja nisu puno pridonijela oporavku gospodarstva.

Štrajk:

Godine 1152. pr. n.e., radnici Daire el-Medine gradili su grobnice za viši društveni sloj. Grobnice su bile simbol moći, ali i sreće i dobrobiti u sljedećem životu. Zbog pogrešaka u neučinkovitoj administraciji države, radnicima je kasnila plaća te državna služba, umjesto rješavanja problema čim je otkriven, odlučila se usredotočiti na organizaciju skore proslave faraonove vladavine.

Nakon 18 dana bez pristigle plaće, radnici su prestali s radom i zaputili se ulicama grada vičući „Gladni smo!“ Prve demonstracije su bile pred hramom Ramzesa III., a zatim i pred hramom Tutmozisa III. Lokalni dužnosnici nisu znali kako se nositi s ovim, ništa slično ovomu se nije dogodilo u povijesti države. Prvo su radnike pokušali podmititi hranom, no oni bi se sljedećeg dana ponovno vratili. Pri daljnjim okupacijama gradskih funkcija od strane radnika, dužnosnici su u pomoć pozvali obližnjeg šefa policije, no morao se povući nakon što su radnici, shvaćajući da se ne mogu boriti protiv oružanih vojnika, prijetili kako će razbiti grobnice napadne li ih se.

Demonstracije radnika, njihovo momentalno potkupljivanje i zatim ponovno demonstriranje oteglo se na gotovo tri godine. Štrajk je sada prerastao iz čistih zahtjeva za plaćom u povike kako se ovdje vršila najveća nepravda, odnosno da dužnosnici krše maat. Faraon se trebao pobrinuti za pravovremeno plaćanje radnika, isto kao što su se oni brinuli za pravovremenu izgradnju. Kršenje ovih društvenih pravila urušilo je sav red i harmoniju u zemlji. Ispostavilo se, zapravo, da je mjesna vlada sve ovo zataškavala i nije prenosila faraonu, budući da su znali kako bi ih ovako loša administracija koštala glave.

Naposlijetku, službeni zapisi govore da su vlada i radnici uspjeli doći do odgovarajućeg dogovora, no njegov sadržaj nije nam poznat. Ipak, odnosi među radnicima i njihovim gospodarima zauvijek je promijenjen i u ne tako dugo nakon prvog štrajka u Egiptu, broj demonstracija radnika rastao je i rastao – ovo se, naravno, nije moglo vidjeti u službenim prijepisima, već bilješkama lokalnih pisara.

Iz konteksta modernog kapitalističkog društva, nemoguće je ne diviti se ovako hrabrim djelima radnika – znali su da, u odlasku na štrajk, oni imaju najviše za izgubiti, ali zbog principa maata i njihove odanosti harmoniji, odlučili su riskirati i boriti se za pravdu. Na vrhuncu demonstracija, radnici više nisu vikali o vlastitoj gladi, već o znatno većem problemu u društvu. Po prvi puta u povijesti, puk je preuzeo odgovornosti kralja.

Photo: www.thetorah.com