Od ekonomskih kriza do fašizma: neraskidiva veza kapitalizma i rasizma

Gotovo na tjednoj razini različite medijske kuće izvještavaju o novim rasističkim napadima na strane radnike, i čini se da je takva situacija postala svakodnevno stanje hrvatskog društva, onakvo stanje koje je obilježeno sverastućim rasizmom i fizičkim okršajima čiji su sprovoditelji uglavnom mladi muškarci ekstremno desnih uvjerenja. Zabrinjavajuća je činjenica da nas ovakve vijesti više uopće ne šokiraju, dijelom zato što smo postali naviknuti na ovo nasilje, a dijelom zato što se suočavamo s društvom u kojemu je porast mržnje i ekstremne desnice stanje koje smo jednostavno prihvatili. U tome svemu odlučili smo zauzeti pasivan stav, ne prozivajući one koji su odgovorni za širenje ovakve mržnje, normalizaciju ekstremno-desnih stavova u javnosti, ali i ekonomski sustav koji je pripremio plodno tlo za rast ekstremističkih ideologija.

Nedavni napadi na strane radnike u Splitu samo su najnovije izdanje društva mržnje, koje čini se cvjeta u posljednjih nekoliko godina. No, ova sveprisutna mržnja nije stvar samo hrvatskog društva, zato što trenutno svjedočimo velikom porastu ekstremne desnice u cijeloj Europi, Sjedinjenim Američkim Državama i dijelovima Latinske Amerike. U Europi trenutno svjedočimo zlatnom razdoblju stranaka kao što su AfD (Njemačka), RN (Francuska), FPO (Austrija), Vox (Španjolska), FdI (Italija) i SD (Švedska), koje svoje političke programe konstruiraju isključivo na mržnji prema stranim radnicima i izbjeglicama, represiji ženskih prava, seksualnih i rodnih manjina. Na njihovim javnim skupovima često se širi retorika o prisilnoj deportaciji svih onih koji se ne uklapaju u njihov „nacionalni identitet“, po čemu je možda najpoznatiji primjer stranke AfD i njezin plan „remigracije“, kojim planiraju nasilnim metodama deportirati sve građane koji se nisu usuglasili s „Njemačkim načinom života“ (što god to uopće značilo). Spomenute stranke u posljednjih su nekoliko godina postale izrazito popularne, trenutno osvajaju sve veći broj mandata u državnim tijelima, a neke su čak i na poziciji vladajućih stranaka.

Vidjevši uspjeh ekstremne desnice u ostalim dijelovima svijeta, hrvatski su predstavnici desnice brzo skočili na ovaj vlak širenja mržnje, u nadi da će se i oni domoći pozicija moći u tijelima vlasti. Tako u Hrvatskoj svjedočimo porastu ekstremno desnih stranaka i njoj odgovarajuće anti-imigrantske retorike, koju su u svoje programe ponosno uvrstili stranke kao što su Most, Domovinski Pokret i novoosnovana stranka Dom i Nacionalno Okupljanje. Tragično je u svemu ovome što su navedene stranke u potpunosti nesposobne napisati vlastite i kreativne programe, već samo kopiraju ionako očajne programe europskih stranaka, iste one programe koji su usmjereni samo na širenje mržnje prema svemu što je „anti-hrvatsko“ (opet, što god to uopće značilo). No, iako su možda s pozicije promatrača koji imalo razmišlja o političkoj situaciji ovi programi izrazito jadni, oni su u istom trenutku i jako opasni. Upravo je ta retorika mržnje, usmjerena prema svemu što se doima kao strano, privlačna određenoj populaciji koja posjeduje izrazito nasilni potencijal. Zbog toga se sve veći broj umjerenih konzervativaca, suočenih s ekonomskom krizom i nesigurnošću, priklanjaju ovim idejama u kojima vide rješenje svih socio-ekonomskih problema. S druge strane, ekstremna desnica koja je do sada djelovala prikriveno, svoje rasističke stavove može slobodno i otvoreno iznositi u javnosti, i jedva da su dočekali političku situaciju u kojoj svoju mržnju mogu iskazati javno.

Sve spomenute stranke možda će javno osuditi sva djela mržnje usmjerena prema stranim radnicima, ponavljajući parole da oni nikako ne propagiraju nasilno djelovanje. No, moramo biti svjesni da upravo njihova retorika omogućuje razvijanje mržnje prema stranim radnicima, i da će dio anti-socijalne populacije razviti toliku količinu mržnje da će ona prijeći u fizičke napade. Zbog toga ih trebamo držati odgovornima za širenje mržnje i normalizaciju rasizma, i ne samo držati ih odgovornima, već i organizirati se kako bi se uspješno borili protiv fašizma u nastajanju.

Ova priča bila bi odviše jednostavna kada bi za rasistički motivirane napade na strane radnike osudili samo nekolicinu pripadnika ekstremne desnice. Ekstremna desnica ne nastaje iz „ničeg“ kao iz nekakve magle, već je njeno postojanje uvjetovano nestabilnim socio-ekonomskim poretkom kapitalističke ekonomije. Upravo je kapitalistička ekonomija ta koja opetovano dovodi društva u stanje financijskih kriza, stanje u kojemu se povećavaju nejednakosti između najbogatijih i najsiromašnijih slojeva, i tako cijele dijelove društva, uglavnom materijalno deprivirane radnike, dovodi u stanje egzistencijale nesigurnosti. Upravo u tom razdoblju financijskih nesigurnosti koje proizvodi kapitalizam, ekstremna desnica se postavlja na scenu kao igrač koji je otkrio rješenje. Njezino rješenje sastoji se u tome da se za sve ekonomske probleme države okrive strani radnici, migranti općenito, koje karakteriziraju kao ljude koji „hrvatskom“ stanovništvu kradu poslove, ili uopće ne rade već su došli tu samo kako bi iskorištavali socijalnu pomoć i tako „uzimali“ novac od države (onda se trebaju već jednom odlučiti, da li imigranti rade i oduzimaju poslove, ili ne rade i crpe novac). Umjesto da se sam sustav kao takav kritički propita, i da se uoče mehanizmi kapitalizma koji dovode do financijskih kriza, oni jednostavnom jednadžbom sve probleme svaljuju na ionako ranjive skupine društva, na strane radnike.

Zbog toga ni svi lokalni liberali, socijaldemokrati i zeleni nisu toliko nedužni, zato što su upravo oni ti koji sustavno podupiru ekonomski sustav koji nas svakih par godina dovodi u krize, i tako stvara plodno tlo za širenje fašizma. Nisu ni nedužni po tome na koji način tretiraju strane radnike, kao jednostavnu robu kojoj neće osigurati niti zakonski minimalac, zdravstvenu skrb, zdrave radne uvjete niti mirovine, jer bi financiranje svih tih stvari oduzelo previše novca njihovim buržujskim prijateljima i poslodavcima. Vrlo je jednostavno voditi se parolom – mi poštujemo imigrante, ali im nećemo osigurati dostojanstven život – što je parola kojom se vode svi liberali i predstavnici socijaldemokracije.

Zbog toga je na političkoj sceni potrebna istinska radnička opcija, jedna koja će se zauzimati za radni narod, bez obzira na rod, etnicitet ili dob radnika/radnice. Potrebna je radnička opcija koja će se snažno suprotstaviti rastućem fašizmu, ali i kapitalističkoj ekonomiji općenito koja društvo dovodi u stanja nesigurnosti, radnike baca u očaj i održava nepravedne društvene uvjete.

Podrška svom radnom narodu svijeta!