Na današnji dan, 17.4.1961. godine, započeta je Invazija u Zaljevu svinja. Kroz sljedeća četiri dana snage SAD-a (uključujući CIA, zrakoplovstvo te mornaricu) vodit će neuspjelu ofenzivu u svrhu smaknuća Fidel Castra s vlasti i uvođenja starog režima prijateljski nastrojenog SAD-ovim interesima na Kubi, a 20.4. započinje generalno povlačenje svih snaga SAD-a.
Prije pobjede revolucije na Kubi, američki građani gledali su na otok kao turističku destinaciju s egzotičnim plažama i skupocjenim kockarnicama, no u stvarnosti bila je to država pod vojnom diktaturom, u kojoj su većina stanovnika bili radnici na plantažama trske, a sudbinu naroda odlučivali su američka mafija i strani ulagači.
Nedugo nakon Castrova dolaska na vlast, zbog nacionalizacije industrije (među kojima i dijelovi američkih tvrtki) te uvoza nafte iz Sovjetskog Saveza, nova vlada Kube ubrzo je označena kao neprijatelj SAD-a kojemu se nije moglo dopustiti da živi tako blizu njihovim granicama. Predsjednik Eisenhower dozvoljava provođenje prikrivenih operacija pod okriljem CIA, kao što su spaljivanje plantaža trske, eksplozije uvoza, treniranje kubanskih izbjeglica kao gerile i sl.
Predsjednik Kennedy dolazi na vlast 1960., a na zahtijevanje savjetnika i CIA dozvolio je američkoj vladi 17.4.1961. invaziju na Kubu kroz Zaljev svinja u svrhu promjene režima, pod uvjetom da se napad odradi diskretno, zbog čega i odbija izravno sudjelovanje američkih vojnih snaga.
Kubanske izbjeglice iz Miamija potpomognute od strane CIA i organizirane u Brigadu 2506, pristižu navečer u zaljev gdje ubrzo poražavaju lokalnu miliciju. S Brigadom 2506 se iskrcavaju i američki tenkovi, što pridonosi ranim porazima kubanskih snaga bez anti-oklopnog oružja, no Castro izdaje naredbu da se pod svaku cijenu obrani grad Palpite, a kubanske snage to i uspijevaju unatoč zastarjeloj vojnoj opremi.
U zoru sljedećeg jutra, Castro naređuje zračni napad na američke snage koje se još iskrcavaju, što uzrokuje velike gubitke SAD-a, a nedugo zatim započinje i kopneni napad kubanskih snaga usklađen s napadom zrakoplovstva te su američke snage odbačene u more. Zbog američkih iznimno nasilnih zračnih napada koji su odnijeli i živote civila, ostatak svijeta osviješten je na invaziju te Kennedy, bojeći se daljnje odmazde UN-a, povlači zrakoplovstvo iz sudjelovanja u operaciji. Budući da je američki napad zahtijevao zajedničko sudjelovanje i mornarice i zrakoplovstva, plan se ubrzo raspada te od 18. do 20.4. mornarica ima glavni zadatak podržati evakuaciju američkih kopnenih snaga. Unatoč Kennedyjevom premišljanju o ponovnom sudjelovanju zrakoplovstva, šteta je već učinjena, čemu svjedoči i činjenica da su četiri američka pilota ubijena – srušena od strane ljudi koji prije nekoliko mjeseci nisu znali puno više od uzgajanja trske.
Nakon neuspjele invazije Castro je odlučan u daljnjoj obrani od SAD-a i traži zaštitu od Moskve, što će u jesen 1962. uzrokovati Kubansku raketnu krizu.
Bitno je napomenuti znatnu razliku u vojnoj opremljenosti tijekom invazije. Dok su napadači imali najbolju tehnologiju koju je američka vlada mogla pružiti, kubanske snage oslanjale su se uvelike na uvoze sovjetskih zaliha preostalih iz prošlih desetljeća, među kojima i tenkovi T-34-85 i IS-2.
Jedan od većih razloga kubanske pobjede u ovom neravnomjernom tehnološkom dvoboju je vojna spremnost. Naime, SAD se nadao tihom i diskretnom invazijom koja bi rano osigurala obližnja urbana središta i naklonost naroda kojeg „oslobađa“, no to se nije dogodilo. Već spomenute prikrivene operacije CIA-e (kao npr. paljenje plantaža) nisu imali željeni cilj oslabljenja kubanske ekonomije i pada narodne podrške, ali su imale neželjenu posljedicu daljnje potpore stanovništva zbog stranih napada te pune mobilizacije kubanske vojske pod naredbom Castra i sovjetske inteligencije, što je naposljetku presudilo u konfrontaciji.
Pobjeda Kube nad američkom invazijom ogromno je postignuće u internacionalnoj socijalističkoj povijesti. Unatoč pokušaju kontrarevolucionarnih snaga za uništenje socijalizma, kubanski narod odlučno se brani od buržoazijskih neprijatelja, čemu svjedoči i podatak da su 1,000 SAD-ovih snaga zatočenih u invaziji zajedno na Kubi držali 914,859 hektara zemlje, sedamdeset tvornica, pet rudnika, dvije banke i deset šećernih mlinova.
U ovoj obljetnici kubanske pobjede nad američkim imperijalizmom, nemojmo zaboraviti na solidarnost kojom su Kubanci pobijedili – solidarnost koja i dalje omogućuje preživljavanje radničkih pokreta usprkos prijetnji kontrarevolucije. Trudimo se emulirati tu solidarnost u našem mišljenju i djelima, kako je to kubanski narod činio tada – i kako to čini sada.