Iluzija demokracije: različite boje kapitalizma

Ovogodišnji zimski praznici su, kao i svake druge godine, razdoblje veselja, darivanja, druženja i skupih fritula, sve ono bez čega zimski praznici ne bi bili ono što ih čini posebnima. No, ove su se godine usred čarobnog zimskog razdoblja ugurali i ne tako obećavajući predsjednički izbori. Dok se većina ljudi zabavlja na klizalištima ili ispijajući kuhano vino sa svojim bližnjima, zaboravljamo kako se pred našim očima odvija prava zabava, doduše ne naša, već zabava kapitalističke klase koja pažljivo promatra svoje poslušne građane kako iz godine u godinu bira opcije koje će im osigurati njihovo bogatstvo i kontrolu nad radnim narodom. Ovo neće biti još samo jedna priča o tome kako na izborima ne postoji niti jedna opcija koja bi predstavljala interese radnika, zato što smo imali dugi niz godina da to već i zdravorazumski shvatimo, već će ovo biti i priča o društvu u propadanju, društvu koje ne brine za one najranjivije i društvu koje će još jednom pasti u zamku koju mu je postavila kapitalistička klasa.

Mora nam biti jasno da je hrvatsko društvo, unatoč raznim govorima o ekonomskom napretku, izrazito ekonomski stratificirano društvo, kao i svaka druga kapitalistička demokracija. S jedne strane nalazimo malobrojnu klasu koja posjeduje velike količine ukupnog bogatstva, mnoštvo nekretnina u vrijednosti iznad 108 000 eura i prijavljuje najveće razine prihoda, unatoč tome što njoj pripada samo 12% stanovnika. To znači da većina vrijednosti koju proizvodi radnička klasa, koja čini 44% društva, odlazi u ruke malog broja ljudi koji ne proizvode nikakvu vrijednost, već samo posjeduju razne tvrtke, obrte, infrastrukture i slično, te svoje dane provode uglavnom trošeći novac koji koji je proizveo netko drugi. Kada pogledamo životne stilove i materijalna sredstva spomenutih klasa, doći ćemo do podataka koji bi u svakom čovjeku trebali izazvati osjećaj nepravde. Ovih 12% stanovništva živi u ogromnim i luksuznim kućama, svakodnevno jedu u neopisivo skupim restoranima, posjeduju nekoliko vikendica koje se nalaze u metropoli ili uz obalu, te svoju djecu šalju na skupocjena privatna sveučilišta, kako bi se linija ovog nepravedno stečenog bogatstva nastavila. S druge strane, prosječna radnička obitelj živi iz mjeseca u mjesec, konstantno se brinući hoće li sljedeći mjesec imati dovoljno novca za platiti račune, hoće li njihovo dijete dočekati prazan tanjur, i hoće li im moći priuštiti sve što je potrebno za odlazak u školu. Ukratko, većina stanovništva koja proizvodi svu vrijednost živi od mrvica koje padaju sa stola, dok se mali broj parazita hrani voćnim pitama.

Izrazito je zabrinjavajuća i činjenica da 18% stanovništva u Republici Hrvatskoj živi na rubu siromaštva, što je život kakvog ne bi trebalo iskusiti nijedno živo biće. Živjeti u konstantnom strahu od toga hoće li sutra biti gladni, hoće li za ovih zimskih mjeseci imati dovoljno novca za grijanje i adekvatnu odjeću zaista nije život dostojan čovjeka, a takav je život proizvela vladajuća ekonomska struktura kapitalizma, koju zaista ne zanima hoće li čovjek sutra umrijeti ili preživjeti, jer je njoj ljudsko biće vrijedno samo ako pomoću njegovog rada mogu nastaviti gomilati svoj kapital. Moramo imati na umu da se ovdje ne radi samo o beskućnicima ili ljudima koji nemaju posao, već u ovu kategoriju spadaju i ljudi koji rade nisko plaćene poslove, i čiji rad u očima kapitalista nije dostojan toga da osoba uopće može preživljavati. Plaćati ljude dostojanstvenim nadnicama jednostavno je previše skupo za naše kapitaliste, jer bi to ujedno značilo i smanjenje njihovog profita, a takvo što si sigurno neće priuštiti.

Ova godina je isto tako zasigurno bila godina rastućih pobuna, zato što smo svjedočili sve većem broju prosvjeda i organiziranja sindikata koji su tražili povećanje svojih primanja, bilo da se radi o povećanju plaća ili mirovina. Radnici malo po malo shvaćaju da zaslužuju mnogo više nego što im ovaj sustav daje, i spremni su organizirati se i solidarno stajati rame uz rame boreći se za dostojanstven život. Kada bi nabrajali sve primjere, zauzeli bi previše mjesta, ali samo vrijedi spomenuti kako su u jednoj godini za povećanje svojih plaća prosvjedovali platformski radnici, nastavnici, odgajatelji, zdravstveni radnici, vatrogasci, umirovljenici i mnogi drugi. Kolektivna svijest o nepravdi koju nanosi kapitalistički sustav polako se budi, a radnici neustrašivo stupaju na ulice.

Možemo li za ovakvo nepravedno društvo pronaći krivca, ili prstom uprijeti u ovu ili onu osobu i kazati da je ona kriva za ovakvo stanje? To bi, naravno, bilo pogrešno, zato što su svi navedeni društveni problemi inherenti ekonomskom sustavu u kojemu živimo, jer da ne postoji mali dio populacije koji krade vrijednost koju su proizveli radnici, a koji čine većinu društva, sustav kao takav ne bi mogao funkcionirati. Kratko rečeno, sustav se hrani nejednakostima koje sam stvara. Upravo zbog toga što se radi o sveobuhvatnom sustavu, koji je prožet kroz institucije, običaje, pa i svijesti ljudi, ne možemo postići ništa ako za ovu nepravdu krivimo jednu osobu ili skupinu osoba, zato što one ne upravljaju sustavom, već su mu se samo prilagodili tako da dobiju korist od nepravde koja se ljudima svakodnevno nanosi.

Na ovakav se način sada, tijekom žestoke kampanje predsjedničkih izbora, ponaša većina politički angažiranih građana, gdje će za sve društvene probleme kriviti određenu političku stranku, i obećavati nam da će pravednost u društvu napokon doći – samo ako glasamo za njihovu opciju. No, stvar je u tome da trenutno ne postoji opcija koja bi radikalno izmijenila sustav tako da se djeluje prema interesima većine, radnog naroda, već su sve opcije jasno i glasno dale podršku ekonomskom sustavu koji velike većine ljudi baca u očaj. Jasno je da između političkih opcija postoje razlike, i da ne bi bilo istinito kazati da su sve opcije identične, ali njihovo razlikovanje ostaje samo na površnoj razini, na razini pitanja koje ne zadiru toliko u srž ekonomskog sustava. No, na kraju dana, svi će se oni zajedničkim snagama boriti na strani kapitala, uz sve svoje razlike stajat će rame uz rame kada je u pitanju zalaganje za kapitalistički sustav. Kao što je već prije spomenuto, zalagat će se za sustav kojemu su inherentne društvene nepravde, sustav koji oduzima vrijednost koju su proizveli radnici i nagomilava ju u rukama malog broja moćnika. U tom pogledu, sve su opcije iste time što podržavaju sustav koji društvu čini najveću moguću nepravdu.

I tako se građane iz godine u godinu tjera da biraju između opcija koje su u svojoj srži iste, zelena buržoazija nagovarat će vas da bježite od plave buržoazije, i obrnuto. No, je li to uistinu slobodan izbor ako biramo između različito obojenih buržoazije? Ne bi li najvišu formu slobodnog izbora predstavljala opcija koja bi ponudila stvarnu alternativu kapitalizmu, i bila na strani radnog naroda tako da bi mu pridavala svo bogatstvo koje je ono samo proizvelo? Dokle god nam se servira izbor između različito obojenih buržoazija, ne možemo tvrditi da su naši izbori istinski slobodni, zato što smo primorani nanovo odabrati sustav koji društvu čini najveće nepravde.

Na taj način ćemo i ove godine, nakon izbora novog predsjednika ili predsjednice, bez obzira na to koja opcija pobijedila, i dalje nastaviti živjeti u društvu nejednakosti, siromaštva i nepravdi. Jedini izlaz iz ovog začaranog kruga je masovni ustanak radnog naroda i formiranje radničke partije koja će svrgnuti kapitalizam s vlasti. Optimistično gledamo na budućnost u kojoj će se u radnicima buditi svijest o nepravdi koja im je nanesena, i da odgovor te nepravde ne leži u ovom ili onom kandidatu, već u sustavnoj i masovnoj promjeni temelja na kojima počiva nepravedno društvo.