Analiza materije i duhovnosti u kapitalizmu

1. Materijalizam

Već je poznat nama komunistima pojam materijalizma. Od materije zavisi svijet, sve je materijalno uvjetovano, sve će biti stvoreno od materije i uništeno od iste. Naravno, to ne znači da duhovna stvarnost ne postoji, od materijalnog proizlazi sve, ali se materijalna stvarnost, zbog zasićenosti svemira materijom, često pojavljuje i u drugom obliku, evoluira u viši stupanj materije, u duhovno. Dakle duhovna stvarnost kvazi postoji, to je ustvari materija koja je promijenila svoj oblik u kojem ga mi inače vidimo.

Sve je zato oko nas materijalno, ali bilo bi pogrešno reći da duhovno ne postoji (iako je ono svejedno materijalno, ali u našim priprostim očima je drugi, različit pojam). Donekle je točno reći da materijalno samo sebe pokreće, ali opet ta materija je toliko napredovala da se očitovala drugačije, razlikuje se svojom pojavom od uobičajene. Budući da smo ljudi, moramo gledati iz svoje perspektive te zaključiti da je duhovno materijalno u drugoj formi te da duhovno utječe na materijalno, doduše u manjoj mjeri nego obrnuto. Ipak je original materije pokrenuo sve te ga nastavlja, a duhovno se samo odbija u nj te stvara nadogradni efekt.

2. Uštogljenost ranog, razbujalog kapitalizma

U doba industrijalizacije i procvata kapitalizma, dolazi do naglog nastajanja tvornica, postrojenja koja će se natjecati u proizvodnji. Primarni aspekt, odnosno potreba, kapitalizma jest zadovoljavanje potreba kapitala i njegovih vlastodržaca. Tako su se u početku industrijske revolucije kapitalisti u svoja postrojenje postavili ovakav režim; radnici se prema poslu obnašaju kao prema obvezi, čisto radi vlastitih novčanih interesa koji bi upotpunili živežne potrebe.

To je tada odgovaralo kapitalistima koji su se također tako odnosili i prema radnicima; radnici su tu da moja firma zaradi, ja sam tu da zaradim na mušterijama, a oni su tu da ih ja platim za obavljeni posao. To je skroz službeni, objektivni, neemocionalni odnos prema radu koji je bio tako uvjetovan do relativno nedavno. Svrha radnika je bio rad za kapitalista, a svrha kapitalista je da nadgleda njihov rad, isplaćuje ih te da održava ovaj suhoparni, bezlični posao, koji je u konačnici i doveo do alijenacije.

3. Suhoparnost kapitalizma samu sebe izdaje

Suhoparnost kapitalizma samu sebe izdaje
Kao što sam spomenuo u prvome dijelu, materijalna stvarnost se akumulira toliko da stvori novi oblik sebe koji mi shvaćamo kao zasebnu stvarnost. Takvo gomilanje dovodi do prihvaćanja novog oblika materije kao posve nov pojam koji onda mi vidimo da utječe na materiju.

I na rad u tvornicama, prethodno suhoparan, skroz staložen i služben, je utjecao ovaj novi oblik materije. On je dao dušu tvornici, organizaciji, firmi. Kapitalist sad od radnika traži da više ne gleda njega (kapitalista) kao izvor prihoda već tvornicu. Mentalitet je promijenjen, sad je naglasak na tome da radnik radi za tvornicu, njoj je dužan, njoj mora biti odan, jer bez tvornice mu nema života. Ovakva je fetišizacija radnog mjesta u kapitalizmu prisutna svugdje u svijetu. Taj je novi, evoluirani pogled na bit rada zaposlenika, će skoro prijeći i na druge organizacije.
Ali zašto dolazi do te velike promjene shvaćanja odnosa (koji je ustvari prividan)?

U suštini je istinski bio onaj odnos s početka, nije bio ničime našminkan, bio je realan i oštar kapitalizam, koji je jasno govorio da su radnici tu za kapitalista jer ih on zapošljava. Do te promjene dolazi zbog razvoja materijalnih uvjeta i slobodnog tržišta. Kapitalist je morao uljepšati radno mjesto, staviti paravan pred starim i istinskim, otvoreno izrabljivački sustav, jer su radnici postali povezaniji te je nastalo više mjesta i prilika za bunt.

4. Organizacije s dušom i višim značajem

Organizacije s dušom i višim značajem
Tako teče razvitak postavka odnosa prema radnome mjestu i kapitalistu. Razvoj kapitalizma je prisilio kapitalista da promjeni, začini sustav. Dolazimo do točke razvoja u kojemu ne samo da se stvara osjećaj istinske, gotovo iskrene pripadnosti radnome mjestu, već se i sama organizacija, na čijem je čelu kapitalist, nadograđuje višim značajem. Primjerice, jedan trgovački lanac je osnovan 1932., znači prije 90 godina.

Tvrtka će u svojoj promidžbi kazati; „Trgovački lanac slavi 90.rođendan, požurite po promotivne cijene!“ Zar ne bi radnici trebali biti slavljeni što 90 godina održavaju tvrtku? Što je tvrtka napravila, osim što je instrument preko kojega kapitalist izvlači profit? Tvrtka nema apsolutno ništa što bi je činilo stvarnim predmetom, koji ima svoju dušu, to kapitalistu daje bolju kontrolu nad radnicima. Ostali trgovački lanci, firme, brendovi, tj. svi koji su vlasnici tih tvrtki se trude stvoriti zajednicu u firmi, stvoriti osjećaj pripadnosti, iako je u realnosti zbilja samo prostor u kojem izrabljuje zaposlenike.

5. Prelazak u druge organizacije

Ovaj viši značaj krenuo je od tamo gdje se stvara ono što pokreće trenutnu civilizaciju, kapital, materija. S radnog mjesta se ovaj novonastali, izmišljeni viši značaj širi u škole, državne institucije, zatvore, itd. Svugdje se stvara osjećaj pripadnosti, iako služe interesu kapitalista. Svrha škola u kapitalizmu je opremanje budućih radnika na rad za kapitalista, ali ona se umaskirava u rečenice poput „oh, išao si u Klasičnu? Ja isto! Mi smo braća.“ Taj osjećaj je proizašao na početku razvoja materije razdoblja kapitalizma.

6. Dodatni sadržaji sredstva za proizvodnju, također „produhovljeni“

Ubrzo se nadograđuje kult radnog mjesta, nadilazi samu tvrtku te stvara svojevrsni fetiš, štovanje proizvoda tvrtke. Stvaraju se, često neovisno (možebitno da kapitalist sam to pokrene) od tvrtke, klubovi obožavanja proizvoda. Sommelieri, kustosi automobila, stručnjaci za nogomet…prvotna je namjena bila zadovoljavanje potreba, a nastale su čovječjim izumljivanjem. Vino je čovjek počeo proizvoditi da ga se napije, poslije je značaj vina evoluirao da može biti korišten u obredne svrhe.
Zatim je zapažen potencijal vina te je započeta gradnja vinograda, a u kapitalizmu je zadobilo pun zamah uslijed industrijalizacije. Onda u vinskoj industriji dolazi do osjećaja pripadnosti vinogradu i tvrtki, a potom do štovanja vina. Znalci i učenjaci proučavaju vino, za svoje i tuđe potrebe. Automobil je nastao iz potrebe za prijevozom, kasnije je u njega uložen velik kapital i inicijativa da se proširi industrija, automatizacija radnika i radnog mjesta je uslijedila, a onda i serije o automobilima, zasebne industrije koje uključuju vozila, utrke formula, vojska, turizam…
I nogomet je prvotno nastao iz čovjekove znatiželje, iz njegove inovativnosti. No čim je populariziran, odmah uskočiše ulagači te postaje jedan od najvećih biznisa.

7. Cijepanje

Ovo dovodi do potpune anarhije slobodnog tržišta. Poslovi se sve više specijaliziraju, stvaraju se bespotrebni trendovi i tvrtke koje služe da se poveća profit. Dostava hrane, proizvoda, catering…sve, apsolutno sve postaje rob kapitala. Kino dvorane, kazališta, restorani, glazba, videozapisi, školstvo, zdravstvo, sve postaje posao i plodno tlo za zaradu kapitalista.

Glazbu ubrzo nećemo moći slušati bez da se pretplatimo na Spotify, prije nego što pogledamo YouTube video će nas iskočiti 10 reklama (naravno sve se to može maknut ako se pretplatite), sve se više stvari privatizira. Došli smo do toliko suludog stadija da voda košta. Osnove osnova se prodaju na tržištu kao da su neprocjenjivo blago, što i voda jest, ali je prirodno i nužno blago za sve ljude, bili oni radnici ili kapitalisti. Kriptovalute, Internet, hrana, prijevoz, moda, stanovi i kuće, potrebno i nepotrebno, sve je sad dobilo svoju cijenu zbog kapitaliste koji je dao dušu, viši značaj od materijalnog, tvrtki, a taj se značaj proširio kao tumor u sve pore društva.

8. Gdje je kraj?

Ciklus će se sam produbljivati, toliko da će se zaokrenuti te vratiti na „tvorničke postavke“. Već sada vidimo da se prema zaposlenicima sve više odnose kao prema predmetima, tupim robotima čija je jedina zadaća izvršavanje naredaba.

9. Kako zaustaviti besmislenu potrošnju?

Treba ukinuti tržišno te uspostaviti plansko gospodarstvo. Naravno da će u socijalizmu još uvijek biti pripisivanja duše tvrtki, ali u puno manjoj te svakako normalnijom mjeri. Ne smije se na ovaj način proizvoditi, na ovaj mahnit i razularen način. Mora se tomu pristupiti cum grano salis te što više umanjiti gomilanje materije i njeno uzdizanje u nebesa.

10. Što nakon?

U komunizmu neće biti odnosa kapitalist-radnik, neće biti uzdizanja ni tvrtke ni vlasnika (a za vlasnike korporacija u današnje vrijeme također postoji kult), neće biti ucjene koja se postavi na radnika. Zbog toga neće biti ni izmišljanja tople vode da su korporacije svetinje koje treba čuvati. Nijedan sistem nije riješio svoje probleme. Socijalizam bi uspio da mu kapitalizam nije podmetnuo nogu. Nakon njega bi došao komunizam, koji bi riješio kapitalističku krizu i ludost proizvodnje.