Kapitalizam i okoliš

Svako društvo ovisi o korištenju prirodnih resursa i interveniranju u prirodi na druge načine. Gradnja gradova, infrastrukture (npr. Ceste i tračnice), vađenje sirovina, poljoprivreda – sve su to intervencije u prirodi. Takve intervencije uvijek su se događale u različitoj mjeri otkad su ljudi počeli stvarati svoja sredstva za život. Međutim, odnos čovjeka i prirode ima neke posebnosti pod kapitalističkim uvjetima. U kapitalizmu je cilj uvijek povećati uloženi kapital tj. ostvariti profit, no tvrtke teže samo kratkoročnom profitu. Hoće li se prirodni temelji proizvodnje, na primjer čista voda, osigurati i za sljedeće generacije, nije važno za profit tvrtke. U kapitalizmu, dakle, bezobzirno se ne iskorištavaju samo radnici, već i prirodni resursi da bi se osigurao i povećao profit. Međutim, to trajno ugrožava osnovu cijele proizvodnje – naime prirodu.

Odnos čovjeka i prirode mogao bi biti u osnovi drugačiji da sredstva za proizvodnju (tvornice itd.) više nisu u rukama pojedinaca, već društva u cjelini. Proizvodnja tada služi potrebama ljudi, a ne profitu male manjine. Ako se proizvodnja planira na demokratski način, također više nije podložna kratkoročnim svrhama, jer društvo u cjelini, naravno, ima interes za svoj dugoročni opstanak, a time i za održivu proizvodnju. I u takvom socijalističkom društvu će postojati intervencija u prirodi, ali tada održivi odnos čovjeka i prirode ne bi bio zanemaren. Stoga bi proizvodnja i potrošnja resursa bili podložni razumnom i održivom planiranju usredotočenom na potrebe ljudi. Iako su već  Marx i Engels prepoznali ovu temeljnu kontradikciju, koja karakterizira odnos čovjeka i prirode u kapitalizmu, još uvijek se uporno formuliraju ideje kako se ovaj problem može riješiti u kapitalizmu. Na primjer, često se kaže kako se zagađenje okoliša može umanjiti učinkovitijom proizvodnjom. Međutim, razvoj tehnologije i veća učinkovitost ne smanjuju potrošnju energije i sirovina, već je u konačnici povećavaju. Pošto učinkovitije metode proizvodnje smanjuju vrijednost pojedinačnih roba iste su jeftinije na tržištu. Kao rezultat toga, više robe se prodaje, a to znači da se potreba za energijom po robi smanjuje, ali se zato ukupno povećava, jer se više prodaje. Naravno, prilikom kupnje proizvoda pojedinac se može uvjeriti da je proizveden s najmanjim mogućim utjecajem na okoliš, ali postojeći strukturni problemi ne mogu se riješiti takvom “kritičnom potrošnjom”.

Neki čvrsto vjeruju u iluziju kako može postojati „zeleni kapitalizam“ koji može i bez rasta. Kapitalizam bez rasta ne postoji i ne može postojati, budući da je rast, kako je već opisano, nužan uvjet kapitalističkog načina proizvodnje. Pored toga, zastoj rasta bi doveo sljedeću krizu, koja bi dovela do uništenja kapitala, a time i do masovnih otpuštanja i stagniranja plaća. Dakle, ne radi se o demoniziranju samog rasta, jer je ekonomski rast hitno potreban, posebno u zemljama u razvoju, kao u Hrvatskoj. Dok je rast kapitalizma nekontroliran i destruktivan, u socijalizmu bi se razumno planirao.

Suprotnost između profitnih interesa banaka i korporacija i interesa ogromne većine stanovništva za očuvanje prirodnih temelja života ne može se riješiti unutar kapitalizma. Društveni razvoj u kapitalizmu određen je interesima banaka i korporacija, a ne interesima radničke klase, odnosno našim interesima. Naš interes za ukidanjem kapitalizma, i na taj način prevladavanjem eksploatacije, stoga izražava interes cijelog čovječanstva za očuvanjem okoliša. Problem čovječanstva poput trenutne ekološke krize ne može se riješiti ako prethodno nije riješeno klasno pitanje.