Anarhizam – praksa neuspjeha

Ovaj tekst je odgovor na nedavno objavljen članak tzv. Libertarijanske ljevice, te ujedno i kritika anarhizma i ostalih lijevih meme ideologija.

Članak kreće ovako:

Sigurno ste se bar jednom susreli s tipičnim marksistom lenjinistom na internetu. Njihova retorika obično ide ovako nekako: “Komunizam i konačno ukidanje države su dobri ciljevi, no bez jake države diktatura proletarijata ne može se obraniti od imperijalizma, pa mislim da bi trebali imati jaku centraliziranu državu u tranzicijskom periodu.

Ukidanje države nije proces koji nastaje preko noći, to nije pritisak na gumb koji će isti trenutak ukinuti državu i stvoriti komunizam.

Upravo suprotno, izgradnja socijalizma je težak, dugotrajan i mukotrpan proces popraćen brojnim uspjesima i neuspjesima. Svaki pokušaj gradnje socijalizma krenuo je u zaostalim, najčešće feudalnim zemljama drugoga i trećega svijeta. Rusija je bila najsiromašnija zemlja Europe, Kina je bila kolonija uništena građanskim ratom i imperijalizmom, Vijetnam također, Kuba, Alžir i Sirija su bile teško ekonomski eksploatirane od strane imperijalističkih gospodara.

Te socijalističke zemlje su bile izložene međunarodnim izolacijama, embargima, pokušajima sabotiranja i destabilizacije, te u najgorem slučaju bile su napadnute (operacija Barbarossa na SSSR, invazije na Koreju i Vijetnam, Zaljev svinja u Kubi…).

Izgradnja vojske, policije i tajnih službi bila je neophodna za očuvanje revolucije i socijalizma. Čak i anarhisti u Ukrajini i Španjolskoj su imali svoju vojsku, policiju i tajne službe, kao što i danas anarhisti u Rojavi imaju vojsku, policiju, antiterorističke jedinice i tajnu službu.

Pripadnici antiterorističke jedinice u Rojavi.

Jesu li oni “tenkiji” prema anarhistima? Jesu li oni napustili komunizam zato što imaju centraliziranu vojsku kako bi se obranili od ISIL-a i turskoga fašizma? Za sve što anarhisti optužuju SSSR, Kinu i ostale socijalističke države, može se isto upotrijebiti i na “uspješne” anarhističke revolucije (koje nisu propale poslije 2 mjeseca postojanja).

Idemo dalje:

Također je zabrinjavajuće koliko ML-ovi smatraju komunizam slabim. Ako je komunizam toliko slab koliko ga oni zamišljaju, onda nema ni opravdanja za postajanje istog. No takav pogled na komunizam proizlazi iz toga što su ML-ovi zapeli u svom buržoaskom okviru i ne mogu iz njega izaći, pa je stoga njihov pogled na komunizam u potpunosti idealistički; gledaju na komunizam kao na neki ideal kojem se teži, a ne kao na “stvarni pokret koji ukida trenutno stanje” (Njemačka ideologija 1845.) na temelju materijalnih uvjeta. Ovdje dolazimo do jednog vrlo bitnog zaključka, a taj je da marksisti lenjinisti zapravo podsvjesno misle da je kapitalizam najjači i najodrživiji sustav koji postoji, dakle, nisu pobjegli od onog istog problema koji se javlja kod svih ostalih buržoaskih ideologa.

Te zemlje nisu imale razvijen kapitalizam iz kojega bi se razvio socijalizam. Zbog toga razloga komunisti su koristili kapitalizam u manjoj mjeri kao tranziciju iz feudalnoga u socijalističko društvo; NEP u Rusiji za vrijeme Lenjina i Nova Demokracija u Kini za vrijeme Mao Zedonga.

Svima je poznato da socijalizam dolazi iz post-kapitalističkoga društva, a kako stvoriti socijalizam bez kapitalizma?

Zar anarhisti stvarno misle da komunisti u Rusiji, Kini ili bilo kojoj drugoj zemlji nisu proveli tisuće sastanaka, rasprava i argumentiranja za odabir pravoga puta razvoja socijalizma? Ti komunisti su odabrali ono za što su mislili da je najbolje u danome trenutku. Ovdje isto tako možemo vidjeti kako se autor poziva na zapadno Europskog salonskog filozofa iz prve polovice 19. stoljeća koji nije mogao ni zamisliti da će se gradnja socijalizma vršiti u zemljama trećega svijeta, a ne u zapadnoj Europi (tj. Engleskoj).

Uzmimo primjer Kine u kojoj su komunisti na vlast došli 1949. Kina je tada bila feudalna zemlja, tek 15% populacije je bilo pismeno, ropstvo je još bilo prakticirano, ljudi su palili vatru tako da su tucali kamen o kamen, ono malo industrije i infrastrukture je bilo uništeno u drugome svjetskome i kasnije građanskome ratu. Izgradnja socijalizma je bila nemoguća, tvornice jednostavno nije bilo. Naime, što su komunisti u Kini učinili po pitanju toga? Iskoristili su kapitalizam za jačanje ekonomije, podizanje životnoga standarda i unaprijeđenje životnih uvjeta radnika.

Fotografije sela prije i poslije u zadnjih 10 godina.

U manje od 30 godina Narodna Republika Kina izdignula je 800 milijuna ljudi iz ekstremnoga siromaštva (pogotovo ruralnoga stanovništva).

Naime, jesu li Zapatisti postignuli komunizam? Njihova revolucija traje već više od 30 godina, pa eto, nisu preko noći postali besklasno društvo. Jedan od rijetkih “uspješnih” anarhističkim pokreta je došao do problema s kojima su se komunisti odavno susreli.

Ponovit ću ponovno: za sve što anarhisti optužuju SSSR, Kinu i ostale socijalističke države, može se isto upotrijebiti i na “uspješne” anarhističke revolucije (koje nisu propali poslije 2 mjeseca postojanja).

Mi komunisti moramo biti praktični ljudi, moramo učiti na pogreškama, te ih ispravljati. Ne smijemo slijepo slijediti dogmatizam.

Nadalje, autor članka počinje pričati o estetici:

Njihov pogled na anarhizam je takav da ga smatraju kaotičnim decentraliziranim sustavom u kojem se samo pale kante za smeće cijeli dan i svira tema iz Mad Maxa na repeatu; sustav u kojem nitko nikomu ne odgovara i naoružani banditi vode društvo.

Isti taj autor piše članke i na njih stavlja ovakve fotografije:

Isti ti koji tvrde da imamo iskrivljenu sliku anarhizma kao nekoga društva punoga kaosa i nasilja, upravo koriste takvu estetiku kako bi promovirali anarhizam. Ovdje je autor sam sebi pucao u nogu.

Marksisti lenjinisti zato većinu vremena i sami projiciraju estetiku snage i stabilnosti, a hiperfokusirani su na nedostatak iste u anarhističkoj estetici.

Pogledajmo malo anarhističke postere iz Španjolske:

Na njima također vidimo projiciranje estetiku snage i stabilnosti. Znači li to da su Španjolski anarhisti “tenkiji”?

Pogledajmo sada postere drugovima iz Kine i Vijetnama:

Estetika snage i stabilnosti nije jedina vrsta estetike komunista.

Mi komunisti ne bježimo od takve estetike, te ponosno ističemo svoju snagu i dostignuća.

I anarhisti bi u svojim posterima prikazivali svoja dostignuća i snagu (da je imaju).

Autor zatim počinje pričati malo o imperijalizmu i antiimperijalizmu:

Specijalna vrsta mentalne gimnastike se upotrebljava u obrani brutalnih despotskih buržoaskih režima ukoliko su oni suprotstavljeni američkom bloku. Ovaj dio njihove ideologije svodi se na estetiku više nego ijedan drugi. Amerika je u njihovim očima personifikacija liberalnog kapitalizma, neprijatelja kojeg treba uništiti pod svaku cijenu. Fetišizacija antikolonijalnih režima koja je prisutna kod ML-ova ne ostavlja ni jednu drugu opciju. Marksisti lenjinisti često imaju vrlo pojednostavljenu sliku svijeta. Amerika je imperij, zlo, njezina zastava je prljava, reakcionarne sile koje u njoj žive su paklene horde… Sovjetski savez je čist i bez grijeha, njegov cilj je plemenit, njegove armije legije spasenja. CRVENA ZASTAVA JE ZASTAVA PRAVDE I SLOBODE, AMERIČKA ZASTAVA JE ZASTAVA ZLA I ROPSTVA.

Anarhisti ne razumiju svijet izvan granica zapadne Europe te često u svojoj borbi protiv “autoritarizma” bore na strani imperijalista.

Pogledajmo neke primjere:

Ukrajina

Anarhist u Ukrajini

Ukrajinski anarhisti su 2014. godine boreći se rame uz rame s fašistima rušili Lenjinove spomenike te su oduševljeno s njima radili na rušenju ovdašnje vlasti. Samo da bi sljedeća vlast bila neoliberalna/fašistička oligarhija. Danas se ti isti anarhisti čude kako je fašizam u Ukrajini toliko jak.

Bjelorusija

Anarhisti u Bjelorusiji s liberalima i nacistima na obljetnici “žrtvama komunizma”. Hoće li lib-left organizirati put na Bleiburg sljedeće godine? Naravno, kao i ukrajinski anarhisti, bjeloruski anarhisti ne mogu (ili neće) naučiti na primjeru Ukrajine što se dogodi kada fašisti dođu na vlast. Nemojte im ni slučajno reći. 🤫

Venezuela

Dobar primjer anarhističke gluposti dolazi iz Venezuele gdje anarhisti pozivaju na rušenje vlasti socijalista Madura. Dok anarhisti ponosno bacaju molotovljeve koktele na policiju, Guadio i ostali imperijalisti maštaju o Venezueli u raljama neoliberalizma.

Mi komunisti inzistiramo na progresivnome, anti-imperijalističkome pokretu za slobodu i miru u svijetu. To smo već dokazali u prošlosti, te dokazujemo i u sadašnjosti.

Nadalje, komuniste se u članku ne karakterizira kao ljude koji su zbog nekih, njima logičnih razloga, izabrali Marksizam lenjinizam; već ih autor zove “povodljivim ljudima”, koji su valjda prevareni jer su eto, prema autoru oni glupi.

Desetljećima kasnije ova estetika koristi se kao efektivno oružje za radikalizaciju mladih povodljivih ljudi kako online, tako i kod pripadnika radničke klase zemalja trećeg svijeta.

Znači li to da su ML radnici u trećem svijetu Marksisti lenjinisti samo zato jer su “povodljivi”? Da li je to stvarno autor želio reći? Time autor skriva svoj elitizam, te u jednu ruku rasističko gađenje prema narodima trećega svijeta.

U Indiji je nedavno bio štrajk 250 milijuna radnika i seljaka koji su vodili i organizirali komunisti! Jesu li oni poremećeni adolescenti?

Pogledajmo malo naše libertarijanske ljevičare:

Dakle, 4 dječaka izgleda da imaju više znanja i pameti kako graditi socijalizam nego stotine milijune (ako ne i milijarde) radnika, seljaka, komunista i ostalih “tenkija”?

U ovome primjeru savršeno možemo vidjeti ograničenost anarhista da pogledaju svijet izvan svojih granica. Anarhisti su uglavnom ograničeni na zapadni svijet, vrhunac teorije su im zapadno Europski salonski filozofi iz druge polovice 19. stoljeća, dok prakse niti nemaju. S druge strane u Rusiji, Kini, Vijetnamu, Kubi, Siriji, Indiji, Filipinima, Kolumbiji, Peru i ostalim zemljama trećega svijeta komunisti imaju desetljeća iskustva, znanja, pokušaja, pogrešaka i uspjeha u gradnji socijalizma. Ono što anarhisti naprosto nemaju.

Naime, ako su oni toliko pametniji, ako su toliko bolji od nas “tenkija” i ako imaju bolja rješenja, gdje su njihove revolucije? Gdje su njihovi masovni pokreti? Gdje je to besklasno društvo do kojeg, prema njima, samo oni znaju doći?

Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan; NEMA IH! Nema ni njihovih revolucija, ni masovnih pokreta, a niti promjena u društvu. Naime, sve njihove revolucije su trajale kraće od 2 mjeseca.

Kakva je to ideologija koja je u svojoj cijeloj povijesti postignula vrlo malo, zapravo, toliko malo da nije postignula apsolutno ništa? Pošto vidite, anarhizam je samo filozofija, dogmatizam, bez ikakvoga pokrića u praksi i stvarnosti.

To je i sam Karl Marx prepoznao kada ih je izbacio iz prve Internacionale, isto bismo trebali napraviti i danas.