150 godina Pariške komune

Tekst je napisala drugarica Jasna Tkalec povodom 150. godišnjice pariške komune.

Piše: Jasna Tkalec

U ožujku , travnju i svibnju ove, 2021. godine navršila se 150-ta godišnjica Pariške komune, događaja koji je obilježio prvu pobjedu u historiji eksploatiranih klasa: pobjedu radništva i naroda Pariza nad vlastitom buržoazijom i njenom soldateskom, koja je, poražena od pruskog militarizma, grad prepustila neprijatelju. Pariz se nije dao u ruke pruskih trupa, digao se na ustanak i uspostavio narodnu samoupravu. Za vrijeme nešto više od dva mjeseca – koliko je trajala – Pariška je komuna donijela je niz mjera direktne demokracije i lokalne samouprave, koje će ući u historiju po svojoj progresivnosti i postati putokaz mogućih rješenja u primjeni vlasti naroda i u obrani vitalnih interesa radnog stanovništva i sirotinje.

Demokratski izabrane u predstavničko tijelo grada općim tajnim glasanjem snage, koje će doći na čelo Pariza od 18. ožujka (formalno od 26) i vršiti vlast do 28. maja 1871. godine, u vrlo teškim uvjetima, znat će donijeti takva rješenja za praktična pitanja svakodnevnog života, koja, i 140 godina nakon Pariške komune, još uvijek u mnogo čemu predstavljaju nedostignute ciljeve za radništvo svijeta. Vladine trupe, koje su za vrijeme opsade grada kukavički bile pobjegle u Versailles, u krvi će ugušiti Komunu, postrijeljati oko 30 tisuća sudionika, a više tisuća otpremiti u prekomorske zemlje, na tešku robiju i na „suhu giljotinu”. Pariška Komuna, to jest revolucionarna vlast pariškog naroda nakon revolucije, koja je izbila 18. ožujka 1971. godine, poslije sloma francuske carske vojske kod Sedana, smješta se u okvir velikih historijskih promjena do kojih dolazi u Europi 1870. godine.

Izbijanjem francuskopruskog rata, Napoleon III. gubi vlast, čime konačno propada francusko carstvo, dok se istovremeno stvara jedno novo – njemačko. Iste 1870. godine Rim, skršivši otpor Vatikana, postaje prijestolnicom Italije. To s obzirom na Napoleona III. (Louisa Napoleona) nije beznačajan događaj, jer su upravo njegove trupe, nakon revolucionarne 1848., porazile rimsku republiku i braneći papsku državu, pobile sljedbenike Mazzinija i Garibaldija. Juna mjeseca 1849. trupe Napoleona III. potukle su rimske revolucionare na Gianicolu. Garibaldi i Mazzini uspjeli su izaći iz grada, ali se đanikolski brežuljak crvenio od košulja izginulih garibaldinaca. Morat će proći više od dvadeset godina, da Rimu ponovo bude oslobođen jarma papske vlasti. Dana 2. septembra 1870., Napoleon III., poražen kod Sedana, predao se Prusima.

Dva dana kasnije u Parizu je revolucionarnim činom – bez prolijevanja krvi – proglašena Treća republika. Ona je još četiri mjeseca pružala oružani otpor Prusima, ali je u januaru bila prisiljena na kapitulaciju. Prvi ministar Prusije, Otto von Bismarck, ponudio je kapitulaciju, koju su u francuskom parlamentu prihvatili monarhisti, dok su je svi ostali narodni predstavnici smatrali sramotnom. Po Bismarckovim uvjetima pruska vojska imala je pravo ući u Pariz, ali je Nacionalna garda, u koju su za vrijeme opsade stupili kao dobrovoljci mnogi građani Pariza, odbila da trpi prisustvo pruske vojske u francuskoj prijestolnici te izvukla topove na brežuljak Montmartre, naseljen uglavnom radnicima. Republikanci i radikalni socijalisti odlučili su se na oružanu obranu Pariza. Dana 17. i 18. ožujka 1871. godine pariški se narod spontano pobunio protiv legalne vlast Treće republike i uspostavio narodnu vlast, kojom je upravljao Centralni komitet Nacionalne garde u kojem, bar u početku, socijalističke snage nisu imale prevlast.

Do ustanka je došlo kad je Thiers, koji je pobjegao u Versailles, naredio generalima Lecomtu i Thomasu, da otmu topove od Nacionalne garde i da ih predaju neprijatelju. Pošto pariški narod nije htio dati topove, a još je manje to htjela ni Nacionalna garda, Lecomte je naredio vojnicima da pucaju u nenaoružanu masu.Vojnici su to odbili učiniti i solidarizirali se s narodom. Lecomte je bio skinut s konja i zajedno s omraženim zapovjednikom Nacionalne garde, generalom Thomasom, kojeg su uhvatili na bulevarima, postavljen uza zid i streljan na licu mjesta. Tako je počeo pariški narodni ustanak. Za 27. ožujka zakazani su izbori za Gradsku vlast, koja je dobila naziv „Pariška komuna” (članovi gradske vlade nazivali su se „komunarima”). Nasuprot vojsci i predsjedniku vlade Thiersu, koji su sramno pobjegli pred Prusima, narodne mase, predvođene dotad nepoznatim imenima kao što su Verlin, Dombrowski, Michel, Ranvier, odlučile su braniti grad, u kojem su komunari preuzeli vlast. Svi korupcionaši, ratni bogataši, špekulanti, parajlije, monarhisti, generali i politikanti pobjegli su u Versailles s Thiersovom vladom i soldatesakom.

Komunu je sačinjavao 91 član (pariške gradske vlasti), koji su pripadali vrlo različitim političkim strujama: najvećim dijelom bili su jakobinci – radikalni republikanci, pa socijalisti-utopisti Louisa Blanquija, zatim pristaše Proudhona, anarho-socijalisti i članovi radničke Internacionale (marksisti). Izbori za Komunu bili su izvršeni na temelju općeg prava glasa i bili su tajni. Za predsjednika Komune bio je izabran stari socijalist-utopist Louis Blanqui, i to u odsutnosti, jer ga je Thiers dao uhapsiti već 17. ožujka i on je cijelo vrijeme trajanja Pariške komune bio držan u zatvoru. Za jednog od generala Nacionalne garde proglašen je Jaroslaw Dombrowski, koji će je braniti do posljednjeg daha. Osim njega i njegovog sunarodnjaka Wroblewskog, ni jedan od zapovjednika Nacionalne garde nije imao vojno obrazovanje. Komuna je službeno proglašena 26. ožujka, kada je pobijedila socijalistička komponenta u gradskoj upravi.Tako je ugledala svijetlo dana prva proleterska vlast svijeta. Na čelu Komune voljom naroda našli su se kvalificirani radnici, liječnici i novinari kao i politički aktivisti raznih opredjeljenja. Komuna je morala djelovati u vrlo nepovoljnim uvjetima rata i građanskog rata te nije mogla sprovesti u život niz revolucionarnih i naprednih mjera, koje je donijela.

Profesionalna vojska smjesta je zamijenjena je naoružanom narodnom vojskom, proglašena je jednakost žena i muškaraca, crkva je odvojena od države, a u fabrikama i radionicama, čiji su vlasnici pobjegli, preuzeli su upravu sami radnici. Zabranjen je noćni rad čak i u pekarama, nije bio dozvoljen dječji rad, snižene su najamnine stanova ( koje su bile skočile u doba okupacije) i oprošten je dug onima, koji zbog siromaštva nisu mogli plaćati stanarinu, otvorena su sirotišta i azili za nezbrinute, a škole bez naplate otvorene za svu djecu. Pored sirotišta, koje je odmah otvoreno u trećem arondismanu (rejonu grada), u školama su učenici knjige i drugi školski pribor dobivali gratis, a đacima se također davalo besplatno odijelo i topli obrok. Pripreman je i novi zakon o školstvu, po kojemu je sve obrazovanje u gimnazijama i tehničkim školama trebalo biti besplatno. Odmah je ukinuta giljotina, odnosno smrtna kazna, priznate su penzije siročadi i udovicama gardista, te dodijeljene i ženama koje su nevjenčano živjele s poginulim pripadnicima Nacionalne garde. Radnicima je posuđen novac, kako bi mogli kupiti novi alat, bez koga su ostali zbog ratnih prilika, odgođeno je plaćanje mjenica i ukinute su kamate na novčane zajmove. Napuštene tvornice i radionice predane su u ruke radnicima.Crkve su mogle nastaviti sa svojim vjerskim funkcijama, ali pod uvjetom da postanu sastajališta ljudi tijekom cijelog dana, tako da su za vrijeme trajanja Komune upravo crkve bile mjesta najživljeg javnog i političkog života Komune. Umjesto trobojnice, koju je zadržala Thiersova vojska, Komuna je svojom proglasila crvenu zastavu.

Komuna je na sva mjesta u upravi, u sudstvu i u prosvjeti postavila lica izabrana općim pravom glasa s time da ih birači mogu opozvati u svakom trenutku. Policija je smjesta lišena političkih funkcija i pretvorena u uvijek smjenjiv organ odgovoran Komuni. Sve odgojne i obrazovne institucije otvorene su za svu djecu i lišene svakog miješanja crkve. Vojnim operacijama, jer se iskazao na bojnom polju, rukovodio je, među ostalima, Dombrowski, jedan od vođa poljskog ustanka protiv ruskog samodržavlja. Marx je pisao: ”Komuna je morala uvidjeti da radnička klasa, došavši na vlast, mora smijeniti staru mašinu ugnjetavanja, koja je bila upotrebljavana protiv nje, ali da se s druge strane mora osigurati i protiv vlastitih predstavnika i činovnika, proglašavajući da svi oni, bez izuzetka, mogu u svako vrijeme biti smijenjeni.” U tom duhu, plaće onih koji su u doba Komune obnašali funkcije vlasti, izjednačene su prosječnom radničkom plaćom pariških radnika. Komuna je, pored miješanog sastava, jer su se u njenim redovima našli i radikalni republikanci i socijalisti utopisti i anarhosocijalisti i marksisti, nastupala prilično jedinstveno. Nije se htjela miješati u poslove Nacionalne banke, nije imala profesionalnu plaćenu vojsku i nedovoljno se povezala s unutrašnjošću. Pojedine četvrti Pariza imale su vlastitu samoupravu i same uređivale same svoje poslove, a kad su buknule pobune u drugim gradovima Francuske, u Narbonneu, Limogesu i Marseillesu, glavni im grad nije bio u stanju pružiti pomoć.

Ipak, Jaroslaw Dombrowski je, s iskustvom poljskog ustanka, bio ne samo hrabar već i sposoban zapovjednik. Kad je prvih dana maja branio Neuilly, Thiers mu je tajno uputio pismo i bogatu nagradu u francima, da prijeđe na njegovu stranu. Dombrowski je javno dao pročitati sramnu Thiersovu ponudu, a tajnog je izaslanika dao streljati. Sama Komuna imala je internacionalni karakter te su komunari srušili na trgu Vendômes statuu postavljenu u čast pobjeda Napoleona I., koja je smatrana simbolom šovinizma. Cijelo vrijeme trajanja Pariške komune po gradu je tukla njemačka artiljerija i život Komune odvijao se neprestano u znaku opasnosti i prekarnosti. Donesena je pogrešna odluka da se pokuša vojni pohod na Versailles, koji je neslavno propao, a njegov je neuspjeh značio da je sudbina Komune zapečaćena.

Krvava nedjelja mada je zbog teške situacije, kao u doba Francuske revolucije, obrazovan Komitet javnog spasa, Pariz je bio u obruču, hermetički zatvoren Thiersovom vojskom koja je protiv Komune paktirala s pruskim snagama. Socijalisti cijelog svijeta, pa i njemački socijalisti, željeli su pomoći komunarima, ali se to pokazalo nemogućim. Prusi su pustili francuske zarobljenike iz zatvora, kako bi Thiersove trupe mogle ugušiti Komunu. Usprkos junačkog otpora, 21. maja Thiersove su čete uspjele prodrijeti u Pariz. Svaka je ulica pretvorena u barikadu, a uz muškarce junački su se borile žene, pa i djeca pariških radnika i ustanika. Vojna snaga regularnih trupa na čelu s generalom Mac Mahonom bila je brojčano snažnija, bolje naoružana i pokazala se nadmoćnom nad Komunom. Carstvo i Napoleon III. izmijenili su lice Pariza: srušene su uske srednjovjekovne uličice grada, po kojima je narod dizao barikada, pa je regularnim trupama bilo teško prodrijeti u njih. Pod Napoleonom III. sagrađeni su široki bulevari, po kojima će Pariz postati čuven. Sada na prostranim bulevarima barikade nisu mogle funkcionirati. Montmartre, na kojem se tukao Dombrowksi s internacionalnom brigadom sastavljenom od poljskih patriota, revolucionara iz različitih zemalja i garibaldinaca-veterana, bio je ključ obrane grada, ali se nije uspio održati. Tridesetpetogodišnji Dombrowski i drugovi ginu u boju. Oružani otpor Pariške komune, u kojem su ravnopravno sudjelovale i žene, trajao je svega sedmicu dana: najduže i najupornije se tukla radnička četvrt Belville, a komunari su se žilavo branili i na groblju Père Lacheseu.

Vojska je imala svega 900 poginulih, koje je izdašno osvetila. U dramatičnoj situaciji, uoči pada Komune, narod je pogubio 50 talaca, među kojima je bio i priličan broj popova. I za ovaj čin osveta će biti stostruka. kad je, na dan 27. ožujka skršen je i posljednji otpor, Mac Mahon je proglasio kako je Pariz „slobodan”. Počele su masovne egzekucije na groblju Père Lacheseu. Krv je tekla potocima. Streljano je oko 30 tisuća komunara, a isto toliko ljudi žena i djece bilo je sprovedeno u Versailles, gdje su bili osuđivani na smrt, doživotnu robiju ili na deportiranje na udaljene otoke Pacifika, s kojih se više nisu vratili.

Pisac Edmond Goncourt pisao je da je krv, tako obilno prolivena, da u Francuskoj, što se tiče revolucije, treba biti miran bar sljedećih dvadeset godina.” Marx je smatrao da je neuspješan pohod na Versailles predstavljao kardinalnu grešku, jer je izgubljeno dragocjeno vrijeme. Također je neoprostiv bio respekt prema Nacionalnoj banci (koju komunari nisu dirali, da ih ne bi smatrali lopovima, već su samo pristojno zatražili kredite, koji su im smjesta bili odobreni), a milijunima franaka, što su se u toj banci nalazili, kasnije se poslužio Thiers za plaćanje soldateske, koja je ugušila u krvi Parišku komunu. Ipak će taj prvi pokušaj uspostavljanja vlasti naroda ostati u živom sjećanju svih revolucionara i boraca za slobodu, svih protivnika krvavih obmana buržoaske vlasti.

Sjećanje na komunu živjet će koliko i borba za društvenu pravdu.