Rade Končar (6. kolovoza/ 28. listopada 1911. – 22. svibnja 1942.) bio je komunistički revolucionar i vođa jugoslavenskih partizana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Dalmaciji tijekom ranih faza Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji. Postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) 1934., a uhićen je 1936. kada su jugoslavenske vlasti zabranile beogradski ogranak partije.
Nakon što je proveo godinu dana prinudnog rada u zatvoru u Sremskoj Mitrovici pušten je na slobodu i izabran za političkog sekretara Središnjeg komiteta Komunističke partije Hrvatske (KPH) u Zagrebu. U listopadu 1940. postao je članom Centralnog komiteta KPJ na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije. Nakon okupacije Jugoslavije u travnju 1941. godine Končar je sudjelovao u antifašističkom ustanku kojim su ponovno preuzeli područja od Njemačke kontrole u Srbiji, te osobno vodio napade na sile Osovine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Nakon listopada 1941. godine relociran je j Dalmaciju, te je u studenom 1941. upao je u zasjedu fašističkih agenata. Njegov identitet ustaše su otkrile talijanskim vlastima koje su mu potom sudile. Končar je 22. svibnja 1942. u Šibeniku osuđen na smrt i pogubljen zajedno s još dvadeset i pet antifašista.
Posthumno je proglašen prvim narodnim herojem Jugoslavije i cijenjen je kao ratni heroj.