Na današnji je dan, 17.7.1936. godine, započeo Španjolski građanski rat

Ustankom nacionalističkih elemenata španjolske vojske 17.7.1936., pod vodstvom budućeg diktatora Francisca Franca, Španjolska je postala „generalna proba“ za fašistički teror koji će Sile Osovine provoditi u Drugom svjetskom ratu, a pobjeda španjolskih klerofašista ukazala je na opasnost ljevičarskog sektarijanizma u trenucima kada je najpotrebnija bila ujedinjenost.

Španjolska uoči rata

Od samog nastanka, republika je bila u sjeni velike ekonomske krize 1929., a prijetilo joj je i naglo jačanje ekstremno desnih pokreta diljem Europe. Budući da je vlada bila sastavljena od većinom lijevih i umjereno-lijevih stranaka, sukob s elementima reakcionarskog španjolskog društva bio je neizbježan. Tako se vlada od početka našla u borbi s Katoličkom Crkvom, bogatim veleposjednicima i vojskom.

Počevši s 1931., republika je u sklopu države i društva uvela mnogo ambicioznih reformi dotad neviđenih u tradicionalizmu španjolske povijesti. Reforme su obuhvaćale emancipaciju žena, zakone o radničkim pravima, minimalnu plaću, ograničenje radnog vremena i sl., no najpoznatiji su zakoni sekularizacije kojima je cilj bio oduzeti dio moći Crkve, koja je tada imala ogroman utjecaj na španjolsku državu. Također je donesena agrarna reforma, kojom se zemlja oduzimala bogatim veleposjednicima uz naknadu te davala seljacima koji su je obrađivali.

Obnašanje sekularne politike ljevičarske vlade uveliko je razljutilo Crkvu, koja je često s njom dolazila u otvoren sukob. No, problemi vlade nisu bili potpuno reakcionarskog karaktera, već su ponekad i komunističke i anarhističke organizacije pozivale na štrajk ili otpor protiv određenih vladinih mjera. Ipak, nakon što su 1934. vladu republike prvi puta činili desničarski elementi koji su za cilj imali poništiti dosadašnje civilne reforme, nastaje Narodna fronta koja objedinjuje komuniste, anarhiste, socijaldemokrate i druge ljevičare protiv reakcije. Dvije godine kasnije Narodna fronta osvaja izbore te ponovno čini vladu.

Početak rata

Nakon godina rasprava, reforma i pokušaja demokratizacije monarhijski oblikovanog društva, 17. srpnja 1936. afrička vojska Francisca Franca pobunila se protiv vlade Narodne fronte na teritoriju španjolskih kolonija u Africi te započela Španjolski građanski rat, koji je podijelio zemlju na zaraćene nacionaliste (fašisti, konzervativci, monarhisti, tradicionalni katolici) i republikance (ljevičari, socijalisti, komunisti, anarhisti).

Nacionalistička pobuna bila je pomno isplanirana, čemu nazoči činjenica da je u samo četiri dana vojska Francisca Franca zauzela kontrolu nad Marokom, Kanarima, Balearima i dijelovima sjeverne Španjolske. U narednim tjednima obje su strane organizirale svoje vojne postrojbe i, dok se republikansko ulično nasilje pretežito prije ponovnog uspostava vladavine zakona, za nacionaliste je ono bilo ratna politika ugnjetavanja protivničkog civilnog društva te se smatra kako je Bijeli teror nacionalističkih skupina odnio nedvojbeno više ljudskih života nego li onaj crveni.

Prvog listopada iste godine Franco je službeno proglašen poglavarom novoproglašene države, kojoj je središte u Burgosu. S druge strane, funkciju premijera legitimne republikanske vlade većinu rata je obnašao Juan Negrin iz redova španjolskih socijalista, dok je predsjednik bio liberalni Manuel Azana. Ipak, unutarnjih sukoba bilo je mnogo, ponajprije između dogmatički antiklerikalnih anarhista kojima je rat bio prilika za naglu revoluciju te ostalih struja ljevice, koje su kao konačni cilj imale očuvanje republikanske vlade.

Ratno „igralište“

Kada je i nacionalistima i republikancima postalo očito kako nisu u mogućnosti ostvariti brzu pobjedu i okončanje rata, okrenuli su se ostatku svijeta za pomoć. Njemačka i Italija, uporišta fašizma, bili su spremni poslati vojnu opremu, materijale i volontere u pomoć nacionalističkom pokretu, dok je republikance pomagao gotovo isključivo SSSR i Međunarodne crvene brigade, uz manju pomoć meksičke vlade. Velike sile SAD-a, Velike Britanije i Francuske provodile su politiku neuplitanja čime su ne samo odbile pomoći Španjolskoj u obrani od fašizma, već i vojno zabranile Sovjetskom Savezu pristajanje brodova koji su nosili opremu za španjolsku vladu.

Dok su Francove postrojbe uživale u obilnoj materijalnoj pomoći Italije i Njemačke, zbog Zapadne blokade i geografskih okolnosti SSSR, neusporedivo najveći pomagač antifašista u Španjolskoj, republikanskoj strani mogao dostaviti relativno ograničenu materijalnu pomoć.

Njemačkoj je rat u Španjolskoj osim pomaganja fašističkoj vladi dolazak na vlast služio i za testiranje novih vojnih vozila i strojeva poput tenkova, zrakoplova i vatrenog oružja. Analiziranjem sinergije pješadije i oklopnih elemenata vojske protiv republikanskih postrojbi, Njemačka usavršava Blitzkrieg koji će 1939. upotrijebiti u ostatku Europe.

S druge strane, velik broj boraca u međunarodnim brigadama, koje su dobrovoljno pristigle socijalističkoj vladi u pomoć, nikad nije sudjelovao u borbi te su oficiri iz SSSR-a kroz svoju vojnu obuku bili jednako vrijedni kao i tenkovi koji su dolazili s njima. Broj međunarodnih dobrovoljaca koji je služio na republikanskoj strani bio je oko 40 000.

Tijek rata

U studenom 1936. nacionalističke su snage došle do Madrida, no nisu ga uspjeli osvojiti. U ljeto 1937. osvajaju Baskiju na sjeveru i zatim Asturiju te su do jeseni kontrolirali cijelu sjevernu obalu Španjolske. Probivši se istočno kroz Teruel, Francova je vojska u travnju 1938. razdvojila republikanski teritorij na dva dijela, što je strateški bilo kobno za ljevičarsku vladu. U prosincu iste godine Franco napada Kataloniju, protjeravši republikanske postrojbe sjeverno u Francusku. Do veljače 1939., 250 000 republikanskih vojnika te isti broj civila prebjeglo je u Francusku, 5.3. prati ih i legitimna vlada.

Da loša situacija postane još gora, dva dana kasnije republikanski zapovjednik u Madridu Sigismund Casado, bojeći se da premijer Juan Negrín planira uvesti komunističku vlast, uz potporu anarhista započinje puč te njegove postrojbe okreću oružje na ostatak republikanskih vojnika u Madridu.

General José Miaja u Madridu pridružio se pobuni 6. ožujka naredivši uhićenja komunističkih dužnosnika u gradu. Negrin je pobjegao u Francusku 6. ožujka. Ali Luis Barceló, zapovjednik 1. korpusa Armije centra, odbio je puč i pokušao vratiti kontrolu nad glavnim gradom. Njegove su trupe ušle u Madrid i nekoliko dana vodile su se žestoke borbe u glavnom gradu. Anarhističke trupe predvođene Ciprianom Merom uspjele su poraziti 1. korpus, a Barceló je zarobljen i pogubljen.

Nakon uhićenja i smaknuća komunističkih zapovjednika, Casado ulazi u pregovore s Francom radi predaje Madrida, no Franco prihvaća samo bezuvjetnu predaju. Oslabljene i demoralizirane republikanske postrojbe nisu u stanju organizirati obranu grada te 28.3.1938. nacionalističke snage zauzimaju Madrid bez gotovo ikakvog otpora. Na isti se dan raspuštaju sve preostale vladine postrojbe, čime nacionalisti dolaze do pobjede u sukobu dugom tri godine.

Posljedice rata

U Španjolskom građanskom ratu život je izgubilo između 500 000 i 1 000 000 ljudi, od čega velik broj civila. Fašističke su snage u sukobu po prvi puta koristile moderne načine provođenja ratnog terora, poput tepih-bombardiranja, što je bilo razarajuće za stanovništvo neprilagođeno na suvremeni način razaranja.
Sama Francova diktatura uspostavljena 1939. trajat će i provoditi klerofašistički teror sve do 1975. u prijateljskim odnosima s ostatkom Zapadne Europe. Reakcionarna monarhija ukinuta u Španjolskoj od 1931., a ponovno proglašena pri fašističkoj pobjedi, traje i dandanas.