GLAS ISTRE: Intervju s Davorom Rakićem

DAVOR RAKIĆ, koordinator Mladih Socijalista Socijalističke Radničke Partije i predsjednik pulskog SRP-a:

Tito  je od ove nacije nepismenih, gologuzih seljaka u roku jedne generacije stvorio malograđane.

Davor Rakić

Oduvijek imam osjećaj da je intelektualna elita od nekadašnje avangardne radničke klase postala svojevrsna ćata, skupina beskičmenjaka koji se skrivaju u mišjim rupama po akademijama. Pišu samo ono što im se naručuje, a s druge strane ne misle o rješenjima današnjih problema. Najviše što se od njih može dobiti je nekakvo isprazno ljudsko pravaštvo. Oni bi trebali vrisnuti svaki put kad se u javnosti pojavi neka historijska kontroverza. No iz akademije zadnjih 30 godina čujemo samo muk. HAZU je groblje slonova hrvatske intelektualne elite, kaže Davor Rakić

Davor Rakić je prošlogodišnju konferenciju za novinare Socijalističke radničke partije (SRP), u malenoj prostoriji te stranke u centru Pule, održao s već odavno etabliranim socijalistom Vladimirom Kapuralinom. Medijskim istupom dvojac je osudio tadašnji prijedlog predsjednika saborskog Odbora za ratne veterane Josipa Đakića da Dan antifašističke borbe prestane biti praznik i postane spomendan. Istog su dana isto učinili i SDP i IDS. Samo mjesec dana ranije, lani u listopadu, u već spomenutoj prostoriji Rakić i Kapuralin oštro su reagirali na isti taj IDS i na isti taj SDP. Konkretno, na njihove europarlamentarne zastupnike koji su 19. rujna u Europskom parlamentu glasali za rezoluciju koja izjednačava fašizam i komunizam.

Uništeno i pokradeno

Na spomen te rezolucije službeno nazvane “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe” ovog 37-godišnjeg Puležana, koordinatora Mladih Socijalista Socijalističke Radničke Partije, ujedno i predsjednika pulskog SRP-a, i danas, gotovo godinu dana od tog događaja, obuzima bijes. Vidno gubi živce, podiže glas i uznemireno maše rukama. IDS i SDP, tvrdi, ne birajući riječi, tu rezoluciju nisu niti pročitali, no sve i da jesu, siguran je, potpisali bi je “jer su mentalno ograničeni”.

– Ne shvaćaju što tamo piše. Nisu u stanju to pročitati. Priključili su se ovčjem mentalitetu. Tamo gdje idu sve ovce, tamo ide i ta jedna, oštar je Rakić.

Sredinom ovog tjedna naš je sugovornik bio prisutan na žustroj raspravi između članova Saveza udruga antifašista Istarske županije, Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule te Zajednice društava Josip Broz Tita s jedne i glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka s druge strane. Antifašiste je na organizaciju te polemike potaknuo revolt naspram Frankovih tekstova o Josipu Brozu Titu “Što je Tito više? Heroj, a ne zločinac ili zločinac, a ne heroj?”, “Lokalni političar koji se otvoreno i bez zadrške klanja Titu, ali ne zna što je sve Drug Stari bio u stanju napraviti uspinjući se prema vrhu vlasti” i intervju objavljen na pet stranica s ikonom desnice, saborskim zastupnikom Zlatkom Hasanbegovićem koji, smatraju, nema što raditi u najčitanijem regionalnom dnevnom listu. Kapuralin je branio Tita i bivšu državu, no Rakić, iako čitavo vrijeme prisutan, u diskusiji nije aktivno sudjelovao. Šutke je sjedio u prvom redu.

– Slušao sam i razmišljao. Je li to zločin?, odgovara Rakić na našu opservaciju da nije prozborio ni riječ i odmah se nadovezuje na temu s rasprave:
“Tito je, kao i komunistička partija na čijem je čelu bio, od ove nacije nepismenih, gologuzih seljaka u roku
jedne generacije stvorio malograđane. To je taj epohalni uspjeh te partije i tog Tita. Socijalistička Jugoslavija trajala je 45 godina. Ova, Tuđmanova Hrvatska traje 30 godina. Dakle, dvije trećine vremena koliko je trajala Jugoslavija. Što je sve u Jugoslaviji napravljeno do ’75., a što je u Hrvatskoj tuđmanovština napravila zadnjih 30 godina? Sve što je u 45 godina građeno, u 30 je uništeno ili pokradeno, govori.

Rakić tvrdi da je SRP jedina partija koja se dosljedno bori protiv te devastacije. Suvremene hrvatske i europske elite, veli, 40 godina nakon Titove smrti i 30 godina od kontrarevolucije našem društvu ne pružaju ništa osim razvoja nerazvijenosti. I to je, ako se njega pita, razlog zbog kojeg napadaju socijalizam i Tita. Riječ je o razdoblju, kaže u dahu, kojem je za narod napravljeno više nego što će kapitalizam ikada moći pružati. Stoga je jedino rješenje protiv devastacije, naglašava, povratak klasnoj borbi.

Osebujan spot

Trenutno radi u zadruzi istarskih branitelja Urban Coop. U SRP-u je, otkriva, od srednjoškolskih dana. Učlanio se nakon Domovinskog rata, čim je, govori, uvidio da živi u društvu stvorenom na nepravdi. Čitava je obitelj, nastavlja, lijevog usmjerenja. Svi su, veli, simpatizirali partiju. Danas je, barem što se tiče uže obitelji, on jedini član SRP-a. Svojevremeno je, saznajemo, upisao pulski ekonomski fakultet, ali ga nije završio. Bio je, kaže, jako uporan, no dalje od određene točke jednostavno nije išlo. Odmah se, veli, razočarao jer je shvatio da u akademskoj zajednici nema sugovornika. Jedini način na koji je sebe, smatra, mogao obrazovati u smjeru u kojem je htio, u marksističko-revolucionarnom smjeru, bilo je kopanje po starim knjigama.

– Oduvijek imam osjećaj da je intelektualna elita od nekadašnje avangardne radničke klase postala svojevrsna ćata, skupina beskičmenjaka koji se skrivaju u mišjim rupama po akademijama. Pišu samo ono što im se naručuje, a s druge strane ne misle o rješenjima današnjih problema. Najviše što se od njih može dobiti je nekakvo isprazno ljudsko pravaštvo. Oni bi trebali vrisnuti svaki put kad se u javnosti pojavi neka historijska kontroverza. No iz akademije zadnjih 30 godina čujemo samo muk. HAZU je groblje slonova hrvatske intelektualne elite, osuđuje.

SRP se ipak, primjećujemo, niti približno ne uspijeva domoći izbornog praga. Rakić kaže da su distancirani jer mediji imaju svoje favorite. Neki su, obrazlaže, stalno po novinama, a neki, poput njega čiji je, kaže, predizborni spot za nedavne parlamentarne izbore imao 30 tisuća pregleda na Youtubeu, od medija dobivaju samo tišinu. Nitko se, kaže, nije ni sjetio pitati ga što je tim videom htio reći.

A video je, recimo to tako, osebujan. Sniman je na bivšem pulskom vojnom području Vallelungi. U krupnom je planu Rakić, nositelj SRP-ove liste u osmoj izbornoj jedinici. U prvom djelu spota odjeven je u crno sportsko izdanje, a u drugom se pokazuje u formalnijoj bijeloj košulji i crnim hlačama. Pozadinska kulisa je brodogradilište Uljanik. “Sportski” Rakić na majici ima nataknut crveni bedž s amblemom SRP-a, zvijezdom petokrakom. Odlučno korača prema dva teška crna utega, takozvane girje također oslikane crvenom petokrakom. Naposljetku ih, uz pomalo mučan izraz na licu, podiže s tla, dok se u pozadini ore stihovi: “Mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”, jugoslavenske himne o maršalu Josipu Brozu Titu “Uz maršala Tita”, koju je napisao Vladimir Nazor.

Razjedinjena ljevica

– Video reprezentira činjenicu da borba zahtjeva nečiju snagu. Borba je borba. Makar bila politička, zahtjeva snagu. Ideja je bila prikazati prototip socijalističkog čovjeka koji je spreman preuzeti odgovornost. Usput, sada sam već puno bolji, uspijevam napraviti i izbačaj, šali se na trenutak Rakić.

No, rezultat je izostao. Dok je njihov nekadašnji partner Radnička fronta u koaliciji Možemo! osvojio saborski mandat, SRP je, ukratko, ostao na suhom. Rakić govori da su suradnju s Radničkom frontom započeli nakon potpisivanja Šibenske deklaracije, kojom je 2018. stvorena lijeva politička platforma sastavljena od četiri stranke: Radničke fronte, Nove ljevice, SRP-a i ORAH-a. Predsjednik Nove Ljevice Dragan Markovina brzo se, govori Rakić, povukao iz cijele priče jer je iskalkulirao da će bolje proći s ekipom iz Možemo! Na koncu su ostali, napominje, samo SRP i Radnička fronta.

– Na predsjedničkim izborima podržali smo njihovu Katarinu Peović. Naša je uloga u toj kampanji bila ključna. Bez nekoliko tisuća potpisa, koje su naši članovi skupili u Dalmaciji, ona ne bi skupila dovoljno. Katarina se, svaka joj čast, na tim izborima iskazala. Glasovi koje je osvojila stvorili su određeni kapital s kojim je ona ušla u koaliciju s partnerima Možemo!. Očekivali smo da će se naša suradnja s Radničkom frontom nastaviti. No prvenstveno Možemo!, kao i Nova Ljevica, nisu htjeli imati nikakve veze s nama. Kao fol smatraju nas ekstremistima, no zapravo je riječ o predizbornoj kalkulaciji gdje se ozbiljno računalo da će SDP sastaviti vladu zajedno s koalicijom Možemo! Već su se počeli nabacivati ministarskim foteljama. Mi na to, naravno, ne bismo pristali i zapravo smo izgurani, prepričava.

Dozu gorčine prema nekadašnjem partneru Rakić ispoljava i naknadno, kada govorimo o razlici između SRP-ovog socijalizma i socijalizma 21. stoljeća kojeg zagovara Radnička fronta: “Da, oni su prepisali naš program. Razlika je u tome što smo mi iskreni u tome, a oni koriste parole da bi se uhljebili na raznorazna ministarska, saborska mjesta.”

Ljevica je dakle, potvrđuje Rakić, definitivno razjedinjena. No, nekakva utjeha postoji u činjenici da je, govori, SDP izgubio ove izbore. Građani ove zemlje su, ističe, napokon shvatili da ta stranka nije ljevica. On smatra da je bilo jasno da za SDP nema spasa još kada su promijenili ime, kada je SKH prestao postojati. SDP je danas, nastavlja, servis krupnog financijskog kapitala. U to, veli, apsolutno nema sumnje.

Historijska situacija

– Ekonomski program SDP-a danas je identičan HDZ-ovom. Mi jako dobro pamtimo SDP-ove vlade. Za razliku od nekih, imamo historijsko pamćenje. Pamtimo Linića. Oni su nekoliko puta izdali radničku klasu. Izdali su je ’90. kada su bojkotirali izbore. Račan je Tuđmanu prepustio vlast. Izdali su Srbe u Hrvatskoj. Zato ih imamo 90 posto manje nego prije. Lika je prazna. SDP je uvijek bio džepna opozicija HDZ-u i to je i dandanas, smatra.

Za razliku od SDP-a čiji članovi izumiru, ističe, SRP se pomlađuje. Mladih članova SRP-a ima, tvrdi Rakić. Ne viđa ih se toliko često kao starije jer rade, školuju se ili su u inozemstvu. Mladi, vele, imaju puno manje slobodnog vremena, pogotovo ljeti kada se održavaju važne komemoracije.

SRP, međutim, ima jedan veliki problem. Njihovi članovi rijetko javno iskazuju pripadnost partiji. Boje se, pojašnjava Rakić, šikaniranja i ponižavanja. SRP-ovce se tijekom godina u nekoliko navrata oružano napadalo, a na Stipu Šuvara je, posebno izdvaja, bilo nekoliko atentata. Nekoliko članova koji su svojevremeno bili na SRP-ovoj izbornoj listi dobilo je otkaz. Jedan od njih je bio i sindikalni predstavnik koji, naglašava, po zakonu ne smije dobiti otkaz.

“Loša percepcija stranke nije u društvu, nego prije svega u elitama, a ona se potom prenosi na društvo”, odgovara Rakić na naše pitanje zašto SRP prati tako loša stigma u društvu.

I on je na svojoj koži osjetio netrpeljivost prema idejama koje zagovara njegova stranka. No, pripadnost partiji je u Istri, iskren je, puno bolje prihvaćena nego u ostatku zemlje.

Sada je SRP-u, prema Rakićevim riječima, centralna misija izgraditi partiju, raditi na omladini i bazi podrške. Na službenim stranicama SRP-a, napominjemo, stranka i jest opisana kao moderna lijeva stranka. No, što je to moderno u SRP-u? Moderno je prije svega, pojašnjava Rakić, to što u toj stranci razumiju u kojoj se historijskoj situaciji u Hrvatskoj nalazimo zadnjih 30 godina.

– Shvaćamo razvoj nerazvijenosti. Mi ne ganjamo neke stare paradigme. S jedne strane nam se tehnologija razvija, a istodobno se životni uvjeti čovjeka srozavaju. Danas živimo cyber punk! To sam prvi put shvatio kad sam pogledao snimku gumenjaka s izbjeglicama koji je iz Albanije pristigao u Italiju. To su ilegalne izbjeglice koje se iskrcavaju na obalu, a imaju najmodernije mobitele. Bolje od mojega, a oni su izbjeglice. To kažem jer imamo razne tehnološke mogućnosti, već možemo razmišljati o jednoj situaciji gdje će se čovjekov mozak direktno moći priključiti na internet, a istovremeno ljudi nemaju pitku vodu.

Imperijalistički savezi

SRP, veli, ima program koji se zalaže za socijalizam, za podruštvljavanje sredstava za proizvodnju. To je, kaže Rakić, prvi korak prema ne samo socijalizmu, nego i suverenosti. Ne smije se, elaborira, dozvoliti postojanje privatnog monopola. Europska unija nije Hrvatsku prihvatila, smatra, zato da od nje stvori Luxemburg, nego zato da bi eksploatirala njezinu zemlju, resurse i radnu snagu. Od svih izvoznih proizvoda, govori, Hrvatska najviše izvozi radnu snagu. Nužan je i izlazak iz, podcrtava, imperijalističkih saveza kao što je NATO. To je jedan je od SRP-ovih najvažnijih postulata.

– Živimo u sustavu koji hini da je bogat jer je u kapitalizmu. Ali mi smo danas Kosovo u Europskoj uniji kojoj svake godine plaćamo članarinu. Uz to, bacamo pare Katoličkoj crkvi jer nemamo pametnijeg posla nego davati novac raskalašenim popovima koji su u prosjeku debelo bogatiji od prosječnog stanovnika, a najveće probleme vide u psovkama i ženama koje nose hlače, kaže.

Suprotno mišljenju većine, tvrdi da SRP-ovci nisu idolatri ni prema Titu, ni prema tom vremenu, već da tu epohu promatraju kritički, gledaju slabije i jače strane: “Ključna greška tog sistema je zanemarivanje pitanja političkog razvoja. Koncentriralo se na jačanje vlasti prema republikama, što je uvijek išlo na ruku prvo tehnomenadžmentu, a potom nacionalističkim elitama unutar republičkih saveza partija. Nije izrađen politički sistem koji bi prevladao te nacionalističke porive koji su očito svugdje bili prisutni. U tom samoupravljanju očito nije bilo dovoljno discipline da ekonomski kurs ne skrene putem kapitalizma, nacionalizma i na kraju krajeva, rata. No mi se nastavljamo boriti, radnička klasa se mora boriti, a ako se hoće boriti neka se priključe nama!”

U tom samoupravljanju očito nije bilo dovoljno discipline da ekonomski kurs ne skrene putem kapitalizma, nacionalizma i na kraju krajeva, rata.

Uljanikovci su kapiju trebali zavariti ’90-ih

Najveći problem današnje radničke klase je, smatra Rakić, nesposobnost da se organizira. Ona se danas, kada imamo sve manje i manje firmi u kojoj su radnici koncentrirani prvo treba, veli, naučiti organizirati. No to je teško, pojašnjava, jer se radnici i radnice ne poznaju.

– Nekadašnje velike komunističke partije organizirale su sindikate. To je bila ta klasna solidarnost. Sva velika društvena postignuća koja su se dogodila u razdoblju 19. i 20. stoljeća, počevši od ženskog prava glasa, nisu liberalne slobode, nego stoljeća klasnih borbi. Tvornice su nekada bile tvrđave radničke klase i nitko se u njih nije usudio dirati jer su znali da će uslijediti ustanak. Danas se ništa ne dešava. Radnička klasa se potopila u malograđanskoj ideologiji. Današnji sindikati ne liče ni na što. Kada su oni zadnji put poveli neki generalni štrajk? Kada se to dogodilo u nekoj privatnoj firmi? U Uljaniku kada je već sve bilo kuhano i pečeno. I tada su sindikati tek kanalizirali radničku borbu. Nisu je predvodili. Zatvaranje Uljanika je bilo očekivano, na tome se godinama planski radilo, ali radnici to nisu shvatili. Oni su još ’90-ih, kada je počela kuponska privatizacija, trebali zavariti kapiju, a ne ova lakrdija kada su je zavarili, pa razbili sljedeći dan, kaže Rakić.

https://www.glasistre.hr/pula/davor-rakic-koordinator-mladih-socijalista-socijalisticke-radnicke-partije-i-predsjednik-pulskog-srp-a-tito-je-od-ove-nacije-nepismenih-gologuzih-seljaka-u-roku-jedne-generacije-stvorio-malogradane-663218