Ovaj praznik uspostavljen je u znak obilježavanja Druge sjednice Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održane 29. novembra 1943. godine u Jajcu, u malom bosanskom gradu, na oslobođenoj teritoriji, gdje su udareni temelji buduće slobodne države s novim društveno-političkim odnosima te Ustavotvorne skupštine FNRJ održane u Beogradu 29.11.1945. U jeku 2.svj.rata i nadčovječne borbe protiv najvećeg zla u povijesti čovječanstva – nacifašizma, donesene su važne odluke koje će odrediti buduću zajednicu naroda i narodnosti Jugoslavije.
AVNOJ se konstituirao kao zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije. Kao vrhovni predstavnik naroda, uspostavljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ). Zabranio se jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi povratak u zemlju kao što se zabranio i povratak u zemlju kralja Petra II Karađorđevića. Odlučeno je da se nova Jugoslavija mora izgraditi na demokratskom principu kao državna zajednica ravnopravnih naroda, a u posebnoj odluci AVNOJ-a, jednoglasno je prihvaćen prijedlog da se Josipu Broz Titu dodijeli naziv „MARŠAL JUGOSLAVIJE“.
NOB i revolucija 1941.-1945.g. pod vodstvom KPJ bili su epopeja žrtvovanja za oslobođenje od fašističkog ropstva, ali i dubok socijalni preobražaj zemlje, epopeja u kojoj su stradanja, materijalna razaranja i ljudski životi bili glavi zalog za slobodu.
I poslijeratna socijalistička izgradnja bila je nova epopeja stvaralačkog rada, kreativnosti, teorijske i praktičke pronicljivosti u kojoj nije izostajalo žrtvovanja, pa i teških trenutaka, ali je žrtvovanje sada nagrađivano ispunjenošću i osjećajima ljudske sreće zbog evidentnih i kontinuiranih uspjeha u socijalnom i civilizacijskom preobražaju zemlje uz stalno podizanje životnog standarda svih radnih ljudi i građana i opću humanizaciju društva, pa i utoliko udobnija, ali jednako slavna i herojska.
Poslijeratna socijalistička izgradnja porušene zemlje kao i kasniji rezultati ostvareni kroz socijalističko samoupravljanje, svakako predstavljaju najveći stupanj emancipacije naroda Jugoslavije na svim poljima. To je period istinske nezavisnosti i slobode koja je neusporediva sa slobodom i državom u buržoaskom smislu, jer nacionalno oslobođenje ne znači ništa ako se ne ostvari i ekonomsko oslobođenje od jarma kapitalističkog ropstva. Polukolonijalni položaj država nastalih nakon kontrarevolucije 90-tih najbolji je pokazatelj ekonomskog ropstva koje se ostvarilo kroz imperijalističko razbijanje SFRJ uz pomoć domaćih protagonista s rezultatom privremenog izguravanja socijalizma s ekonomsko-političke pozornice.
29. novembar bio je svečano obilježavan kao Dan republike i mnoge svjedoke poslijeratne Jugoslavije vezat će sjećanja na jedan period u kojem je razvoj iz jedne ratom porušene i ratnim traumama opterećene zemlje prevladana stoljetna zaostalost za razvijenim kapitalističkim zemljama. Od agrarne seljačke zemlje, Jugoslavija postala srednje industrijski razvijena zemlja, s četvrtom stopom rasta u svijetu (4,5%), s najvećom stopom rasta globalne produktivnosti (4,8%), ali i najvećim koeficijentom učešća osobne potrošnje građana u nacionalnom dohotku. Životni vijek porastao je za 14 godina, a stanovništvo od 12 milijuna na 21 milijun.
Generacije rođene nakon kontrarevolucije i krvavog razbijanja SFRJ, shvaćat će 29. novembar ovisno o predaji iz roditeljske kuće ili medijskih antipropaganda koje od 1990. ne propuštaju niti jednu priliku za antikomunističku hajku i ocrnjivanje SFRJ.
Međutim, proturječnosti kapitalizma kao ekonomskog uređenja koje je nesposobno riješiti potrebe većine čovječanstva, koji u svom razvoju neminovno izaziva krize i ratove, donosi ekonomsko ropstvo, poniženje radničke klase, kompradorski položaj slabijih država kao što je slučaj sa RH koja bilježi svakodnevni pad stanovništva radi ekonomskih migracija, natjerat će ljude da si postave pitanje „može li drugačije?“ .
Socijalističko iskustvo iz SFRJ je od neprocjenjive vrijednosti za borbu u budućnosti, borbi za pravednije društvo ali nikako radi folklorne jugonostalgije, već kao jasan pokazatelj da je drugačiji i pravedniji svijet moguć.
Borba za socijalizam se ne vodi radi sjećanja na neka minula vremena kada je „bilo bolje“. Ona nam mogu dati iskustvo i primjer , ali i upozorenje da su uljuljkanost u uspjehe i podlijeganju svakodnevice, greške SKJ koje su dovele do katastrofalnih posljedica.
To nam mora biti lajtmotiv: